Nakon što je odslužio kaznu zbog otmice Zagorčeva maloljetnog sina, Hrvoje Petrač nestao je s radara javnosti. U Hrvatskoj mu je još jedino aktivna projektantska tvrtka K.P.M., ali i ona zadnje četiri godine nema prihoda. Vlasnik više ugostiteljskih objekata ostale poslove prenio je na sina Nikolu koji je, osim što je direktor u tvrtki K.P.M., i direktor i vlasnik tvrtke Petrač te direktor ili član uprave u još nekoliko poduzeća.
Još dok je bio na uvjetnoj, Petrač je odletio u Azerbajdžan, a potom obnovio stare poslovne veze s Izraelcima, s kojima je surađivao na uvozu oružja tijekom Domovinskog rata i gdje je provodio vrijeme dok je bio nedostupan hrvatskim vlastima. Petrač, neslužbeno doznajemo, radi sa starim poslovnim partnerom ruskim Židovom koji živi u Izraelu.
Nije poznato je li u sve uključen i Amos Kotzer, general policije s kojim se poznaju se još od ‘90-ih. Kotzer je bio i poslovni partner Hrvoja Petrača organizirao nabavu velikih količina oružja za Hrvatsku u vrijeme embarga.
Umirovljeni general izraelske vojske imao je izvrsne veze u vojno-industrijskom lobiju, a kasnije je novac uložio i u bivšu Petračevu osiguravajuću tvrtku u Hrvatskoj. Tijekom 2000-ih u Zagrebu je provjeravao hrvatske viškove naoružanja i vojne opreme. Primili su ga u Uredu predsjednika Republike, gdje je razgovarao s jednim od Mesićevih savjetnika.
Prema obavještajnim podacima službi koje nadziru takvu vrstu trgovine, Petrač legalno kupuje tzv. neperspektivno oružje iz Srbije, Rusije i Ukrajine te ga prodaju na području Iraka i Kurdistana. Poslovi im idu više nego dobro te se u njihove džepove slijevaju rijeke novca. Petrač luksuzno živi na relaciji Izrael - Hrvatska.
U vezi je s Izraelkom Anat Yehudom, s kojom uživa u putovanjima, a zajedno zdušno bodre i “vatrene”. Petrač, kažu ljubitelji vina, ima odličnu vinariju na Hršak bregu iznad Krapinskih Toplica. Ponosan je na svoja vina “Karizmu” i “Enigmu”, s kojom zna, neslužbeno doznajemo, počastiti prijatelje u kafiću na zagrebačkom Jarunu.
Petrač je napadača udario, no bio je šokiran i nije se mogao obraniti od mnogih udaraca u glavu i tijelo. Pri padu je ozlijedio nogu. Nakon toga je sjeo u Mercedes i pobjegao. Predao se u ponedjeljak te su ga pritvorili na mjesec dana. Tvrdi da je bio napadnut i da se branio.
Policija je odmah nakon incidenta, znajući prošlost i jednog i drugog, počela prikupljati informacije radi li se o slučajnom incidentu ili nečem drugom.
Analiziraju situaciju kako bi po potrebi preventivno reagirali i spriječili eventualnu eskalaciju sukoba. Mladić koji je izudarao Petrača je, doznajemo od ljudi bliskih njegovoj obitelji i prijateljima, “hodajuća bomba”. Riječ je o 29-godišnjaku koji je na tijelu istetovirao slike oca i strica ubijenih u metropoli početkom 2000-ih.
Neki od Sliškovih poznanika za Jutarnji list rekli su da mu je upravo osveta onima koje smatra odgovornima za ubojstvo najbližih bila jedna od glavnih želja u životu. Mladić kratka fitilja u proljeće 2007. osumnjičen je da je skrivio trostruki sudar te da se s prijateljem dogovorio da umjesto njega preuzme odgovornost za nesreću.
Četiri godine kasnije sudjelovao je u tučnjavi u restoranu NK Tekstilac, gdje je s prijateljima bio na proslavi rođendana. Kad su ga 2014. redari izbacili iz noćnog kluba Green Gold, vratio se s nekoliko prijatelja i iz automatske puške zapucao po klubu. Nasreću, u pucnjavi nitko nije bio ozlijeđen, a Sliško je zbog ugrožavanja života bio osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu.
Kriminalisti nikad nisu razriješili ubojstvo Vjekina oca Marka Sliška (52) pred njegovim hotelom Sliško, koji se nalazi nedaleko od Autobusnog kolodvora u Zagrebu. Ubojica mu je u siječnju 2003. pucao tri puta u glavu i jednom u tijelo. Mladi Vjeko je tad ostao bez oca, a obitelj bez još jednog člana. Strica Vjeku, kojega su zvali “kraljem poker aparata”, ubio je u ožujku 2001. na Cvjetnom trgu u Zagrebu plaćenik James Cappiau.
Na suđenju tzv. zločinačkoj organizaciji neki od svjedoka tužiteljstva govorili su o mogućim naručiteljima ubojstva te su kao šefa navodne mafije prozivali Hrvoja Petrača, premda on nije bio optužen u tom postupku. Marko Sliško je svjedočeći u postupku tvrdio da ga je u travnju 2002. Marko Nikolić (kasnije pravomoćno osuđen kao organizator ubojstva Vjeke Sliška) nazvao telefonom te mu rekao da iza ubojstva njegova brata stoje ljudi iz državnog vrha i da je likvidaciju naručio Hrvoje Petrač.
Petrača su u tom kontekstu tad spominjali i drugi svjedoci, uglavnom bliski braći Sliško, no u pravilu se radilo o iskazima po čuvenju, koje nije bilo moguće provjeriti, no javni pogovor o tome da je Petrač organizator ubojstva bio je stvoren.
"Nemam veze s Vjekom Sliškom. On je meni bio manje od poznanika. Očito je mislio da sam mu ja protivnik, što je bespredmetno. Mi nismo imali ništa zajedničkog - ni privatno ni poslovno, dakle bez ikakvih dodirnih točaka i eventualnih razloga za sukob. Mogli smo se jedan drugome sviđati ili biti antipatični, no to je u našem odnosu bio početak i kraj priče", rekao je nakon ubojstva Vjeke Sliška u intervjuu Petrač.
Dodao je kako je, po njegovu mišljenju, Sliško, koji je nakon partije barbuta ušao u sukob s “kraljem kocke” Zlatkom Bagarićem, kojemu se prije toga divio, pogrešno shvatio Petračevu prisutnost na Bagarićevu sprovodu.
Kako su metropolom kružile priče o netrpeljivosti Vjeke Sliška i Petrača, tadašnji tajnik MUP-a Veljko Brajović dogovorio je da se dvojac sretne i porazgovara. Susret u pizzeriji Zadar na Cvjetnom trgu osiguravala je hrpa policije, a na obližnjim krovovima su, navodno, uočeni i snajperisti.
Petrač je, pak, Vjeku Sliška opisao kao paranoičnu osobu:
"Imao je neku svoju shemu pitanja i odgovora kako bi detektirao laže li ga netko. Uglavnom, držala ga je paranoja od Zlatka Bagarića i najviše ga je mučilo što sam mu ja bio na sprovodu te zašto se poznam s Nikicom Jelavićem i nekima kojima se s njim sudi. Ja sam svima sto puta rekao da imam dva Downtowna, odnosno tri, da imam Cantinenttu i da ljudi dolaze, da ih poznajem, popijem kavu, popričam i ništa više", rekao je Petrač u intervjuu za Jutarnji list.
Diplomirani ekonomist Hrvoje Petrač, koji je kao mladić trenirao judo i bio prvak Hrvatske te drugi u apsolutnoj kategoriji u Jugoslaviji, stekao je bogatstvo početkom ‘90-ih, kad je s Marijanom Medvidovićem i Lukom Rajićem kamionima prevozio jugoslavenske dinare u BiH, a vraćao se s njemačkim markama.
Prije početka Domovinskog rata bio je šef predstavništva Volkswagena za bivšu Jugoslaviju. U to je vrijeme pisao i tekstove o poduzetništvu za dnevni list Vjesnik. Sredinom devedesetih postao je uvoznik talijanske espresso kave Lavazza te zastupnik Ducatija i Volva za Hrvatsku.
Tad osniva Petrač osiguranje, a preko tvrtke Petrač leasing bavio se i prodajom automobila. Kasnije je od tih tvrtki stvorio Kaptol grupu, u okviru koje je bila i Kaptol banka, čiji je osnivač Dejan Košutić, unuk prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Petrač je 1999. posjedovao 30 posto vlasničkog udjela u navedenoj banci, ali je kasnije izišao iz te tvrtke.
Dio Petrač osiguranja prodaje Izraelcima (prijatelju Kotzeru) i mijenja ime tvrtke u Atlas osiguranje, a 2004. tvrtku prodaje Jadranskom osiguranju u vlasništvu Dubravka Grgića.
Pravu medijsku bombu u javnosti je izazvalo objavljivanje stenograma Petračevih razgovora u jugoslavenskom listu Nedeljni telegraf, koji su bili označeni kao državna tajna. Transkripti razgovora ljudi, koje je policija dulje prisluškivala, otkrili su Petračevu umiješanost u međunarodni šverc drogom i cigaretama, sukob s Vjekom Sliškom, veze u obavještajnim strukturama u vrijeme HDZ-a i pojačan poslovni apetit u vezi s vojnom industrijom.
No zbog toga nije imao problema sa zakonom. Štoviše, Petrač je često bio u društvu s predsjednikom Stjepanom Mesićem. U lipnju 2004. dospijeva na popis osoba kojima je zabranjen ulazak u zemlje EU zbog sumnje da pomaže u skrivanju optuženih za ratne zločine.
U sukobima dvaju skupina, koje su logistički podržavali pojedinci iz tajnih službi, bilo je dvadesetak ubijenih kriminalaca, a kao kolateralna žrtva u napadu na Vjeku Sliška projektilom iz zolje ubijen je i građanin Zoran Domini.
Nakon završetka krvavih sukoba između skupine Vjeke Sliška, u kojoj su bili njegov brat Marko, Vinko Žuljević Klica i njegovi prijatelji koji su u Zagreb došli nakon završetka rata u BiH, s tzv. Knežijskom skupinom, koju je do svojega ubojstva ispred opskurnog narodnjačkog kluba u Dubravi 1998. vodio Zlatko Bagarić, a kasnije po uvjerenju Vjeke Sliška, Petrač i Nikica Jelavić, preživjeli su se pomirili i 2000-ih okrenuli se biznisu.
Petrač je u središtu Zagreba i na Jarunu imao kafić Downtown i restoran Cantinettu. Kafić je imao i u Krapinskim Toplicama, a kupio je i milijunska potraživanja tvrtke AGM prema Privrednoj banci Zagreb. Prema podacima tjednika Globus iz prosinca 2006., Hrvoje Petrač je bio na drugome mjestu liste najvećih hrvatskih kamatara.
Raspolagao je s pet do 10 milijuna eura koje je pozajmljivao uz kamatu od 10 posto, objavio je Globus navevši kako je 2000., dok ga je prisluškivala policija, utvrđeno kako je novac uz kamatu posuđivao diplomatu Vanji Kalogjeri i mesaru Mladenu Jakopecu.
No uslijedila je otmica maloljetnog sina Vladimira Zagorca, s kojim je Petrač blisko surađivao na kupnji oružja za Hrvatsku ‘90-ih. Štoviše, obitelji su se međusobno posjećivale i djeca su im se poznavala. Tomislav Zagorac je otet ispred svoje kuće na zagrebačkom Pantovčaku 23. veljače 2004. S Vladimirom Zagorcem otmičari su kontaktirali nekoliko sati nakon otmice i tražili otkupninu od 1,5 milijuna eura.
Zadovoljivši se i s polovinom traženog iznosa, 27. veljače 2004. godine u večernjim satima su na parkiralištu kraj groblja na Mirogoju pustili Tomislava na slobodu. Slučaj je poprimio neočekivani obrat kad se otkrilo da iza otmice stoji Zagorčev kućni prijatelj Hrvoje Petrač, kome se čak general obratio za pomoć.
Petrač je cijelo vrijeme otmice bio u inozemstvu, odakle se nije vratio ni kad su uhićeni ostali članovi bande. Petrač se sklonio u Izrael, koji ga, međutim, nije htio izručiti Hrvatskoj, gdje je u odsutnosti već bio osuđen na šest godina zatvora. Petrač je uživao u jedrenju uz obale Turske, a uhitili su ga nakon godinu i pol dana u luci Igoumenitsa u Grčkoj.
Petrača je otkrila krivotvorena hrvatska putovnica na ime Vlado Prelčec, za koju se sumnja da je jedna od devetstotinjak ukradenih iz hrvatskog konzulata u Mostaru 1999. Uhićen je nakon što je iz još neutvrđenih razloga odsjeo u hotelu na Rodosu, krećući se između turskih gradova Dalamame i Bodruma.
Suputnici s kojima je uhićen, Stjepan Hucika i Stjepan Juričko, imali su uredne putovnice. Nakon što je grčka policija izvijestila Hrvatsku da je zapazila osobu s krivotvorenom putovnicom koja bi mogla biti Petrač, MUP je poslao preslike njegovih otisaka prstiju.
Petrača je, navodno, u hotelu u kojem je odsjeo prepoznao i recepcionar koji je njegovu sliku vidio na Interpolovoj tjeralici. Grčka policija imala je i informacije da Petrač planira putovati prema Anconi, pa ga je rano ujutro uhitila na trajektu “Superfast V”, koji se kretao prema toj luci.
Nakon uhićenja Petrač je putem televizije zaželio “premijeru Smradaneru mnogo sreće u njegovom političkom samoubojstvu”. Na novinarsko pitanje zašto, odgovorio je: “Znat će on!”. Kasnije je putem odvjetnika pojasnio da je to rekao jer je sebe i sina smatrao političkim zatvorenicima, da je izraz “smradaner” koristio kako bi opisao karakter Ive Sanadera. Bilo mu je smiješno i što je izraz “političko samoubojstvo” shvaćen kao prijetnja.
Kasnije je pravomoćno osuđen na sedam i pol godina zatvora zbog otmice sina Vladimira Zagorca i iznude novomarofskog poduzetnika Miroslava Matkuna. Njegov sin Novica, koji je također sudjelovao u otmici, dobio je 3,5 godina, kao i Marinko Gošuljević.
Iako je bio blizak sa Stjepanom Mesićem, Komisija za pomilovanja ga je 2009., dok je Mesić bio predsjednik države, odbila pomilovati. Iz zatvora je na uvjetnu izišao u studenom 2011. godine. Neko vrijeme se morao javljati policiji, a povremeno i sucu izvršenja kazne.
U veljači 2013. godine u hodniku Županijskog suda u Zagrebu naletio je na Ivu Sanadera, kojemu su sudili u Fimi mediji. Sanader, kojega su vodili pravosudni policajci, mu je, neslužbeno doznajemo, kimnuo, a Petrač ga je ignorirao.
Općinski sud u Zagrebu je 2012. godine donio presudu po kojoj Petrač i Ivan Mateković moraju Zagorcu vratiti 750.000 eura otkupnine s kamatama. Zagorec je Petraču 2016. ovršio obiteljsku stambenu zgradu u Grškovićevoj ulici 21, čija je površina ukupno 920 kvadrata.
Prema zemljišnim knjigama, Petrač je nekretninu kupio 1995. s bivšim partnerima Josipom Kordićem i Marijanom Medvidovićem, a u njegovu je vlasništvu trećina zgrade. Pod ovrhom je bio i Petračev stan od 35 kvadrata na Trgu žrtava fašizma. Nakon izlaska iz zatvora, s poslovima je nastavio u Izraelu.
Iz fotografija objavljenih na društvenim mrežama vidi se da s prijateljicom i poslovnim partnerima uživa u maskenbalima, ljetovanjima i druženju na kojima nazdravljaju uz Petračeva vina koja poslužuju i renomirani hrvatski restorani. Petrač je, po svemu sudeći, i vatreni navijač hrvatske nogometne reprezentacije.
U dresu s kockicama proslavljao je pobjede nogometaša na putu do svjetskog srebra. Turistički je obišao niz talijanskih gradova, a nije propuštao ni zimovanja u poznatim mondenim skijalištima.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site
a šta radi hrvatsko prvaosuđe?