Svršetak jedne godine vrijeme je davanja raznih zavjeta i obećanja koji će se, kažu, ostvariti u godini što slijedi. Netko će prestati pušiti, netko će radikalno smanjiti piće (samo vikendom i praznicima i nikad prije pet poslijepodne), netko će manje gledati televiziju i gluvariti na Internetu, netko će se angažirati u dobrotvornim akcijama...
Iskustvo kazuje da je tu uglavnom riječ o sladunjavim samoobmanama, obećanjima u koja najmanje vjeruju oni koji ih daju. Kraj godine, također, rezerviran je za raspirivanje nade i optimizma, kako pojedinačnog tako i općeg: u sljedećoj godini plaće će biti veće, zub nikoga neće zaboljeti nedjeljom, svi vikendi će biti topli i sunčani, političari će postati časni, odgovorni ljudi i radit će na dobrobit sviju...
Kad smo već kod političara, i ovaj put obećali su sve i svašta. Doduše, nisu obećali da će se Hrvatska 2018. svrstati među najrazvijenije zemlje EU-a i svijeta, što je građanima još prije 3 godine bila čvrsto obećala predsjednica države, no mamaca za plitke mozgove nije nedostajalo. Recimo, obećanje o reformama koje se moglo čuti od premijera.
Nije, doduše, kazao na koje točno reforme misli, možda na reformu školstva koja je već dvije godine na ledu, ili na reformu raspadnutog zdravstva i isto takvog pravosuđa, no to zapravo nije ni važno. Važno je da obećanje stiže od šefa HDZ-a, konzervativne stranke kako se sami nazivaju.
Konzervativci jesu konzervativci upravo zbog zazora prema reformama i drugim promjenama, u njihovoj je prirodi da sačuvaju, konzerviraju postojeće stanje, pa kad takvi počnu pričati o reformama valja na to odmahnuti rukom. Uostalom, što god obećavao premijer i šef HDZ-a, mudro je pustiti to da iziđe na drugo uho. Kad takve ljude držite za riječ i orla za rep, kako glasi jedna albanska poslovica – možete reći da u ruci nemate ništa.
Pa se tako ovih dana politički komentatori prisjećaju premijerovih obećanja s kraja 2016. Na primjer onog da će njegova vlada vratiti INA-u u vlasništvo RH, te da će se otkup, kako je premijer kazao, "odvijati prema modelu koji smo već razradili, a koji je financijski održiv i neće povećati javni dug Hrvatske". Godinu dana poslije INA je i dalje u stranom vlasništvu, a razrađeni model otkupa otpuhao je neki gornjogradski povjetarac.
Uostalom, kako će, kojom snagom i voljom korjenite reforme o kojima buncaju provesti vlada koja nije u stanju ratificirati i najobičniju, a svakoj demokratskoj zemlji itekako nužnu konvenciju, poput Istanbulske konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. S tim u vezi, ovdje nije naodmet podsjetiti na to da upravo vladajuća stranka štiti visokopozicioniranog stranačkog kolegu obiteljskog nasilnika.
Kao što je upravo HDZ tijekom desetljetne vladavine stvorio i omogućio niz problema koji su ovu zemlju odvukli na dno EU-a i svijeta, pa sad mehanizme i institucije koje su te probleme stvorile valja popravljati i reformirati. Samo, poprilično je nejasno kako će probleme rješavati politika, odnosno mišljenje koje je probleme stvorilo. Zato u 2018. čovjek može očekivati onoliko dobra koliko si ga sam može priuštiti.
Na državu i vlast neka ne računa. Vlast će i dalje kršiti prava i slobode pojedinca, donositi zakone i vladati isključivo u vlastitom interesu i interesu privilegiranih skupina. Takva vladavina, usput rečeno, naziva se tiranija. Tiraniju, da se ne zaboravi, može provoditi i stranka koja je vlast osvojila na demokratskim izborima. O tome je pisao njemački pisac Ernst Jünger u opširnoj raspravi iz 1951. naslovljenoj "Odmetanje u šumu". Prava i slobode pojedinca, konstatira na jednom mjestu Jünger, utvrđuje ustav.
"Doduše", nastavlja, "morat ćemo uvijek iznova, i nažalost vjerojatno još jako dugo, računati s kršenjem tih prava, bilo da ih krši država ili neka stranka koja je preuzela vlast u državi, bilo neki strani osvajač, ili se krše istodobno na više načina. Može se slobodno reći da se mase, barem kod nas, nalaze u stanju u kojem više gotovo i ne primjećuju povrede ustava. Tamo gdje je ta svijest jedanput izgubljena, ne može se opet umjetno stvoriti.
Povreda prava može se prikriti i prividom legalnosti, recimo tako da vladajuća stranka osigura većinu koja će promijeniti ustav. Većina može istodobno biti u pravu i činiti nepravdu: to proturječje ne mogu shvatiti ograničene glave. Već pri glasovanju često je teško razlučiti gdje prestaje pravo i počinje nasilje".
Kršenje prava i sloboda te razne nepravde hrvatska su svakodnevica. Na primjer povreda prava na rad i zaradu kojom će radnik osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život, kako to stoji u ustavu, a zbog čega sve više ljudi emigrira iz Hrvatske.
Nadalje, mjesečna plaća vladinog povjerenika za Agrokor u neto iznosu od 71.396 kuna regulirana je zakonom, baš kao i plaća čistačice u javnoj ustanovi od nekih 3000 kuna, i plaća saborskog zastupnika od nekih 15.000 kuna. Pritom i vladin povjerenik, i čistačica, i zastupnik plaćaju struju, vodu i kruh po istoj cijeni.
Odgovor na gaženje prava i sloboda, uopće na tiraniju stranaka može biti trpljenje, emigracija, ili prosvjed i borba. Hrvatski građani su kao odgovor na desetljetnu tiraniju stranaka izabrali trpljenje, a u posljednjih nekoliko godina i masovnu emigraciju. O slobodi, onoj elementarnoj slobodi o kojoj piše Jünger, koja se budi u zdravim narodima kad tiranija stranaka uzme maha, a koja se očituje u spremnosti na prosvjed i prihvaćanju borbe, u Hrvatskoj zasad ni traga.
