Sudsko vijeće tročlanog suda Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu jednoglasno je u četvrtak donijelo presudu kojom su osmorica okrivljenih za ratne zločine protiv civila u Lovasu 1991. proglašeni krivima i osuđeni na kazne u rasponu od 4 do 8 godina, ukupno na četrdeset i sedam godina zatvora.
Osuđeni su Željko Krnjajić, Milan Devčić, Darko Perić, Radovan Vlajković, Radislav Josipović, Saša Stojanović, Jovan Dimitrijević i Zoran Kosijer.
Suđenje koje je započelo prije 11 godina time je okončano ali presude još nisu pravomoćne jer je na njih moguće uložiti žalbu u roku od 30 dana.
Četrnaest pripadnika Teritorijalne obrane i paravojne postrojbe "Dušan silni" 18. listopada 1991. potjeralo je 51 mještanina slavonskoga mjesta u minsko polje i iskoristio ih kao živi zid. Dvadeset ih je poginulo, a većina je ranjena.
PRIČE PREŽIVJELIH
'Matori izlazi van, gdje su ti sinovi? - kazali su prije nego su mog oca Stjepana odveli iz kuće i u susjednoj ulici presjekli rafalom. Ubili su ga kao psa", ispričao je Mato Mađarević kojem su 10.listopada 1991. ubili tada 67-godišnjeg oca.
Taj dan kad su ubili njegovog oca ubili su još 20-ak ljudi. Sve su ih izvukli iz kuća i poubijali. Njihova mrtva tijela ležala su na ulicama malenog srijemskog sela Lovasa koji je taj dan okupirali srpskočetnički krvnici.
"Mene su zatvorili u zadruzi gdje su tada držali zarobljenike. Neke od momaka koji su bili sa mnom su zadužili da kupe mrtve sa ulica. Kad su se vratili rekli su mi da su i leš mog oca pokupili te da su sve odveli na mjesno groblje gdje se s bagerom iskopala rupa u koju su ubačeni", ispričao je Mato za 24sata.
Nekih tjedan dana kasnije nove žrtve su napunile grobnicu, one koje su nastradale u minskom polju, događaju poznatom kao Krvava berba grožđa, zatim žrtve ubijane u garažama, podrumima.. Sve skupa 68 leševa ležalo je u toj grobnici. Masovna grobnica Lovas po broju žrtava najveća je nakon one na Ovčari. Posmrtni ostaci ekshumirani su u ljeto 1997. a pokopani 21.ožujka 1998. godine.
Mato je jedva preživio. On je sljedeća dva i pol mjeseca ostao u okupiranom Lovasu i nosio bijelu traku kao znak raspoznavanja i nacionalne pripadnosti. Svi Hrvati su je morali nositi, a bijelu krpu na kući imati.
"Kad su nam najavili krvavi Badnjak 22.12. zaista su održali riječ. Priveden sam i punih pet dana brutalno batinan i mučen. Lomili su mu kosti, udarali gdje god su stigli. U krvava usta usipali mi šalice soli, na ruci mi gasili čikove. Vratili su me doma jer su računali da neću preživjeti", prisjetio se Mađarević.
No ipak je uspio, iako se jedva izvukao. Nekoliko mjeseci proveo je po zagrebačkim bolnicama. Zajedno s majkom šest godina kasnije identificirao je tijelo oca na zagrebačkoj Šalati gdje su nakon ekshumacije tijela dovezena. Prepoznali su ga po odjeći.
"Taj dan kad su sahranjene žrtve bio je prohladan i tmuran dan, na prikolicama su vozili lijesove, 68 njih na jednom mjestu. Strahota, jeza da vas prođe. Iz masovne grobnice ekshumiran je i moj punac Andrija Devčić(77) koji je također taj dan pokopan", ispričao je Mato.
'Oba su mi sina ubili'
Ruža Pavlić je tog 21.ožujka 1998. pokopala dva sina. Željka (29) i četiri godine mlađeg Darka. Obojica su bila neoženjena i živjela s roditeljima u obiteljskoj kući u Lovasu.
"Došli su po njih u našu kuću i samo ih odveli. Najprije su zatvoreni u zadruzi, zatim u općini da bi ih osam dana nakon što su ih odveli, ubili u jednoj garaži. I oni su kao i mnogi drugi ubačeni u masovnu grobnicu. Da su mi sinovi mrtvi saznala sam od susjeda nekoliko dana nakon njihove smrti", kazala je Ruža, kojoj je svaki razgovor o tome otvaranje rana koje zapravo nikad nisu zacijelile. I neće.
Suprug joj je umro prije tri godine i sada sama svakodnevno posjećuje grobove svojih najmilijih.
'Morali smo se primiti za ruke, a zatim šetati minskim poljem'
Leševi su ostali ležati na polju sve do sljedećeg dana, kada su zakopani u masovnu grobnicu. Leševi civila, mještana malenog srijemskog sela Lovas. Čak 21 osoba ubijena je u 'hodu smrti' po minskom polju, a 14 ih je ranjeno. Njihovo selo je okupirano i spaljeno, a oni su ubijani i mučeni i na najokrutnije načine.
Ivan Mujić preživio je minsko polje iako je bio teško ranjen. Svaki dan se sjeti tog dana kada je gledao smrti u oči. A kako i ne bi kad svakodnevno prolazi kraj polja gdje je u jesen 1991. godine mislio da mu je došao kraj.
"Supruga i ja s dvije kćeri koje su tada imale 10 i 8 godina mirno smo živjeli u svojoj kući u Lovasu. Supruga je radila u pogonu Borovo u Lovasu, a ja u Vukovaru u ugostiteljskom poduzeću. Odmah na početku uključio sam se u organizaciju obrane i straža u mjestu. Naime, naše mjesto i cijeli ovaj kraj od Tovarnika do Iloka bio je u okruženju srpskih i JNA postrojbi. U više navrata Lovas je bio granatiran, a posebno crkva", ispričao je Mujić za 24sata.
"U jutarnjim satima 10. listopada oko 7.30 počelo je jako granatiranje, a zatim i pješački napad. Mali broj naših branitelja pokušao se oduprijeti, ali nije imao šansi te su se povukli prema Iloku. Ja sam se zatekao u mojoj ulici i u nekoliko navrata pokušao sam se izvući, ali nisam mogao jer su pucali i bacali bombe. Oni su taj dan ubili 23 osobe, što na ulici, što po kućama i dvorištima. Sutra 11. listopada u dvorište gdje smo bili ušli su pucajući Srbin iz Lovasa Milan Radojčić i jedan oficir JNA po činu kapetan. Radojčić mi je rekao da je on komandant teritorijalne obrane Lovasa", prisjetio se Mujić.
Tada mu je Radojčić, ističe, naredio da oko ruke, odnosno nadlaktice, zaveže bijelu traku i da se ujutro mora javiti u poljoprivrednu zadrugu na raspored za rad i da su im uveli policijski sat.
"Kad sam ujutro išao u zadrugu sve je bilo puno vojnih vozila ,transportera, tenkova, civilnih vozila od naših mještana koje su okupatori uzeli. Vidio sam puno nekih čudnih ljudi koji su bili neuredni i u dijelovima uniformi, vojnih, milicijskih, kokardi, petokraka, četiri S, ali svi do zuba naoružani i načičkani bombama", nastavlja Mujić.
Naime, napad na Lovas je bio dijelom akcije kojim se "čistilo" teritorij za napredovanje velikosrpskih postrojbi u okolici Vukovara. U napadu su sudjelovale su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli orlovi. Tako navode i Ujedinjeni Narodi u svojem izvještaju.
Zapalili su crkvu u Lovasu, a zatim natjerali sve Hrvate da nose bijele vrpce oko ruke. Na hrvatskim kućama morale su stajati bijele plahte. Zapalili su, uništili i opljačkali 261 obiteljsku kuću.
Tukli su ih pendrecima, šipkama, kabelima
Stanovništvo je mučeno na najstravičnije načine. Batinani su pendrecima, šipkama, kabelima. Vadili bi im zube, stavljali sol na rane, mučili elektro-šokovima, bušilicama im bušili noge... Tortura nisu bile pošteđene ni žene.
"Sve do 17.listopada morali smo raditi razne poslove koje su nam dali, a taj dan su dali proglas da svi muškarci od 18-55 godina dođu pred zadrugu u 16 h. Skupilo se preko 60 ljudi, a oni su nas pod puškama strpali u dvorište mehaničke radione poljoprivredne zadruge. Tu smo prenoćili sjedeći na klupama, a oni su nas cijelo vrijeme držali na nišanu. Tijekom noći su nas popisali, a nekoliko osoba su odvodili i pretukli", kaže Mujić.
Prozivka, batine pa odlazak u 'branje grožđa'
Njihov krvavi pir počeo je, kaže, 18. listopada. Donijeli su bilježnicu i prozivali ih.
"Kako su koga prozvali da izađe pred njih, skočilo bih njih nekoliko i mlatili bi ga palicama, bokserima te boli noževima. Ljudi su padali, gubili svijest. I ja sam prozvan i dobio svoju porciju batina. Krvi je bilo posvuda. Negdje malo prije podne vojnici u maskirnim kombinezonima i šljemovima ušli su u dvorište i kazali ovima što su nas mučili da nas vode brati grožđe. A ako neko naleti na minu da nije važno, jer mi ionako znamo gdje smo ih postavili", nastavlja Mujić.
"Tu u dvorištu najgori mučitelji su bili neki Petronije, Nikola ,Kosta, Pljoka i još kojima nisam zapamtio imena, a lokalni Srbi iz Lovasa su nam naredili da stanemo po dvojica. Uz njihovu pratnju, a puške su bile uperene cijelo vrijeme u nas, smo izašli. Putem su ubili Boška Bođanca jer nije mogao hodati, izboli su ga pa je iskrvario", nastavlja priču Mujić.
Držali ih na nišanu dok su šetali poljem
Paravojne postrojbe tako su natjerale skupinu od 52 Hrvata “očistiti” minsko polje. Oni nisu znali gdje točno idu. Kada su došli na minsko polje natjerali su ih da se prime za ruke, rašire i da pješice krenu kroz polje. Ubrzo su naletjeli na mine i znali da su osuđeni na smrt. Kada je jedna mina pokrenula cijelu seriju eksplozija, vojnici su istodobno otvorili vatru na skupinu.
"Oni su ostali na uzvišenjima iza nas i držali nas na nišanu. Morali smo ići naprijed i nogama kao 'kositi', ističe Mujić.
Mujić je ranjen, a 21 osoba je ubijena. Osim njega ranjeno je još 13 ljudi. Leševi su ostali ležati na polju sve do sljedećeg dana, kada su zakopani u masovnu grobnicu.
"Treba istaknuti da to prije nije bilo minsko polje već su ga oni postavili da bi nas proveli kroz njega i poubijali", kaže Mujić.
Nastavak ovakvog stravičnog iživljavanja zaustavio je jedan časnik JNA. On se dovezao do lokacije gdje su ih mučili te psujući srpsku paravojsku zaustavio daljnje mučenje i smrt. Naredio je da se ranjeni izvuku i odvezu do Šida na zdravstveni pregled. No tamo im je osoblje dalo samo nužnu njegu u isto vrijeme psujući ih i vrijeđajući.
Mujić jedva ostao živ
"Tamo je umro Josip Turkalj, a nama su četnici koji su nas pratili uzeli osobne dokumente i oteli sve novce te nam donijeli jednu posudu sa vodom i krpu da brišemo krv sa poda koja je lila iz nas. Vratili su nas nazad u Lovas u ambulantu gdje nam je dr. Kačar pružio pomoć i koliko je mogao pomogao. Ja sam bio najteže ranjen, nastradalo mi je tanko i debelo crijevo, geleri su mi bili u plućima i još puno gelera po tijelu te mi je bilo sve lošije pa sam se pred jutro počeo gubiti. Došlo je vojno vozilo i doktor je rekao da ja i još dvojica ranjenih idemo u bolnicu. Odvezeni smo u Srijemsku Mitrovicu i samo znam da su neke sestre škarama rezale odjeću sa mene. Sljedećeg jutra sam se probudio u šok sobi. Oporavak je bio težak, ali ostao sam živ", prisjeća se Mujić.
Nakon toga je završio u srijemskom selu Stari Slankamen u Srbiji gdje je ležao u užasnim uvjetima pod prijetnjama smrću. Zatim su ga prebacili u grad Inđiju na ispitivanju gdje su ga ispitivali stvari poput: Koliko je srpske djece ubio i prijetili da će mu oči izvaditi.. Potom je opet završio u Mitrovici, pa u Lovasu. I dok nije uspio pronaći ženu i djecu u Lovasu svašta je proživio. Nekako su ipak uspjeli preko Šida, Bijeljine i Tuzle stići do Zagreba krajem prosinca 1991. No u glavnom gradu je Mujić ubrzo hospitaliziran te je proveo tri mjeseca u bolnici. Operiran je dva puta, a 1995. je otišao u mirovinu.
