Osim Josipa Broza Tita u Beogradu posljednje počivalište ima još jedan poznati Hrvat, Franjo Kluz, partizanski narodni heroj čiji je prebjeg iz fašističke NDH u svibnju 1942. godine stvorio temelj nastanka partizanske eskadrile. Priča mladog Kluza, koji je poginuo u 31. godini života, doslovno je filmska. Rođen je 1913. kod Bosanske Dubice. Po završetku građanske škole zaposlio se u pisarnici odvjetničkog ureda, no ubrzo stupa u zrakoplovstvo Kraljevine Jugoslavije. Tamo završava mehaničarsku, a potom i pilotsku dočasničku školu. Nakon Travanjskog rata mobiliziran je u novoosnovano zrakoplovstvo NDH, no njegove namjere prema marionetskoj, fašističkoj državi nisu bile iskrene.
Kluz je naime, od ranije bio povezan s Komunističkom partijom, a pratio ga je i glas da su odluku o prebjegu ubrzali i dugovi, ali i strast prema kockanju. Kluz je čekao svoju priliku, a ona se ukazala tog sudbonosnog svibnja kada je Kluz dobio zadatak da iz Banje Luke dvokrilcem imena "Potez 25" preveze lijekove ustaškom garnizonu u Sanskom Mostu. Ali Kluz tamo nikad nije stigao. Sletio je u Urije kod Prijedora, područje koje je bilo pod kontrolom partizana.
'S benzinom stojimo dosta slabo'
Osim njega, istoga je dana u Urije sletio i pilot Rudi Čajavec s mehaničarom Mišom Jazbecom u avionu "Brege 19". U izvještaju ispisanom prilikom tog događaja između ostalog stoji: "Danas, 23. ovog mjeseca spustili su se na našu teritoriju dva hrvatska aviona s posadom od tri pilota krcati oružjem i municijom. Dobro bi bilo da nam Vrhovni štab odmah pošalje mjesto aerodroma sa kojim oni raspolažu i znakove tako da bi mogli u hitnim slučajevima s avionima održavati vezu. S benzinom stojimo dosta slabo. Mi ćemo poduzeti s tim avionima neke akcije. Imamo još i treći avion koji smo zarobili u Prijedoru, vršimo neke popravke na njemu, izgleda da će biti isti uporabljiv." To su bili prvi prvi partizanski zrakoplovi.
Tijekom prvog borbenog leta Kluz je s mehaničarem-strijelcem Ivicom Mitračićem paljbom iz strojnica te bombama napao kolonu Crne legije, 4. lipnja 1942. godine. Po povratku u bazu Kluz predaje izvještaj u kojem stoji: “Jutros u 7 sati i 45 minuta izvršio sam let s bombardiranjem Orahove i ustaških kolona koje su se kretale u pravcu Međeđe. Bilo ih je oko 800. Tenkova i topova nisam vidio. Kolona je sva razjurena i zaplašena, tako da su skakali u vodu i močvare pored Save, jer u Prosaru nisu smjeli bježati, pošto su im naši bili za leđima na svega 200 do 300 metara. S našima sam uspostavio vezu. Naši su, izgleda, već prihvatili borbu sa neprijateljem. Oko Dubice nije primijećeno nikakvo kretanje neprijateljske vojske.”
Tri dana poslije, Kluz i Mitračić napali su Bosanski Novi te Dvor i bacali letke nad Dubicom i Kostajnicom. Mjesec dana od prvih akcija, točnije 6. srpnja, njemački lovac otkrio je poziciju Kluzovog zrakoplova, koji se zbog neprijateljske ofenzive prebacio na uzletište kod Lušci Palanke. Zapalio ga je. To je bio kraj "Poteza 25", ali ne i kraj Kluzovih angažmana. Po gubitku aviona Kluz je ušao u sastav Operativnog štaba za Bosansku krajinu gdje je ostao nešto više od godinu dana. U studenom 1943. godine priključuje se Prvoj zrakoplovnoj bazi u Livnu odakle je preko Italije otišao u sjevernu Afriku kao član sastava 1. eskadrile NOVJ.
Franjo u 'Spitfireu'
Nakon obuke, piloti su dobili britanske vojne lovce "Spitfire". Kluz u tom periodu nije bio samo pilot, bio je kapetan, ali i politički komesar. Prvi borbeni zadatak odradio je u kolovozu 1944. godine - letjeli su prvo iz Italije, a potom iz baze na oslobođenom otoku Visu odakle su napadali njemačke snage u Dalmaciji i BiH. Poginuo je 14. rujna 1944. godine, kada ga je oborila neprijateljska protuavionska artiljerija tijekom napada na Omiš. Sahranjen je na Britanskom vojnom groblju u Beogradu, jer je stradao kao pilot oficir britanske kraljevske eskadrile RAF-a (Royal Air Force).
Kluz je kao pilot letio za tri različite vojske - najprije Kraljevinu Jugoslaviju, pa NDH i onda vojsku buduće, nove Jugoslavije.
Spomenuti Rudi Čajevec, također narodni heroj i pilot, život je izgubio dvije godine ranije, u lipnju 1942. u borbi protiv četnika kod Klašnica, u blizini Banje Luke. Naime, prilikom svojeg posljednjeg napada Čajavec je ranjen. Nije se uspio prebaciti na slobodni teritorij pa je prisilno sletio kod sela Kadinjana gdje su ga opkolili četnici. Kako im ne bi pao u ruke, Čajevec je počinio samoubojstvo. O njihovom herojskom pothvatu prebjega u partizane snimljen je i film "Partizanska eskadrila", 1979. godine.
Inače, na Britanskom vojnom groblju poznatom i kao groblje Commonwealtha, sahranjen je 481 vojnik iz Drugog svjetskog rata. Najviše ih je zrakoplovaca, njih 348, ali i 77 vojnika te 56 mornara, kao i dva vojnika iz Prvog svjetskog rata. Osim njih, na groblju je sahranjeno i pet civila. Groblje je formirano 1947. godine i tu su preseljeni ostaci britanskih vojnika izginulih na teritoriju Jugoslavije, uključujući i posmrtni ostaci Franje Kluza, koji je poginuo kao dio britanske zrakoplovne eskadrile.
I dok je po Rudiju Čajavcu ime dobila Fabrika vojne i elektronske opreme u Banja Luci, po Franji Kluzu nazvala se industrija odjeće u vrijeme bivše države. Industrija konfekcije i padobrana, osnovana 1947. dobila je ime po njemu i prvih godina šila padobrane, proizvodila šinjele i krojila vojničke bluze. Kasnije su šili su i razne vrste odjeće. Jedno od prodajnih mesta bila im je velika robna kuća u Masarikovoj ulici, u centru Beograda. Prateći moderne tokove, za "Kluz", gdje je radilo i do deset tisuća uglavnom žena, afrički student Stiv Hanington - tada poznat kao Steva Šumadinac - osamdesetih je snimio reklamu koja je mnogo puta citirana u svakodnevnom govoru. - "Mače, idem kod Kluza", dobacivali su Jeleni Kluz, unuci Franjinog brata Ludviga na ulici, ali i kao redovnu šalu prilikom upoznavanja, ispričala je jednom za BBC.
Mače, idem kod Kluza
U sjećanju generacija koje su odrastale u Jugoslaviji, malo je rečenica iz reklama koje su se tako duboko urezale u svakodnevni govor kao ona u kojoj elegantni tamnoputi muškarac, šetajući Knez Mihailovom ulicom u Beogradu, dobacuje prolaznici: "Mače, idem kod Kluza". Taj je slogan postao sinonim za stil, kvalitetu i urbanu kulturu, a brend "Kluz" bio je mnogo više od tekstilne industrije. Bio je to div koji je istovremeno proizvodio padobrane za vojsku i izvoz te vrhunska odijela koja su nosili direktori, službenici i svi oni koji su držali do statusa.
U pogonima Kluza su se šivali vojnički šinjeli, bluze i, ono najvažnije, padobrani, čime je Kluz postao jedini ovlašteni proizvođač te opreme u cijeloj SFRJ. Sjedište tvrtke 1951. godine preseljeno je u Beograd, gdje započinje njezin strelovit uspon.
S vremenom, kako se jugoslavensko društvo razvijalo, a standard rastao, Kluz je prepoznao potrebu tržišta za kvalitetnom civilnom odjećom. Vojna disciplina i preciznost izrade padobrana pretočene su u proizvodnju muških odijela, ženskih kostima, kaputa i trikotaže. Na vrhuncu moći, Kluz je bio tekstilno carstvo koje je zapošljavalo oko deset tisuća radnika, od čega su čak devedeset posto bile žene, te je imao mrežu od preko devedeset vlastitih prodavaonica diljem Jugoslavije.
Kakva kombinacija: padobrani i visoka moda
Ono što je Kluz činilo jedinstvenim bila je upravo ta nevjerojatna dvojnost proizvodnje. S jedne strane, bili su lideri u namenskoj industriji. Do 1990. godine proizveli su više od 44.000 padobrana - od pilotskih i desantnih do sportskih i kočećih. Gotovo osamdeset posto te proizvodnje bilo je namijenjeno izvozu na zahtjevna svjetska tržišta, što svjedoči o vrhunskoj kvaliteti. Čuveni sportski padobran tipa "krilo", model PS-11, koristila je i jugoslavenska reprezentacija na svjetskim prvenstvima.
S druge strane, Kluz je diktirao modne trendove. Njihov slogan "Kluz - od glave do pete" nije bio puka fraza. U njihovim trgovinama doista se mogla odjenuti cijela obitelj. Kluzova odijela postala su statusni simbol srednje klase, jamstvo elegancije i dobrog ukusa. Njihove modne revije i inovativni marketing, predvođen legendarnom reklamom, stvorili su kultni status koji je nadilazio samu odjeću.
Kluz je naravno bio teško pogođen raspadom države, gubitkom tržišta i sankcijama tijekom devedesetih. Nekada moćna tvrtka podijeljena je na više manjih poduzeća, a većina pogona završila je u stečaju. Velebna zgrada robne kuće u Beogradu danas služi drugim svrhama, a od nekadašnjeg carstva preživio je tek djelić. Ipak, nasljeđe nije u potpunosti nestalo. Tvrtka "Kluz-Padobrani" i danas posluje kao dioničko društvo u Beogradu.
