Šest milijuna glasačkih listića s kuvertama i 100 glasačkih kutija zaplijenila je policija u Španjolskoj kako bi spriječila referendum o neovisnosti Katalonije. Kako se bliži 1. listopada za kada je referendum najavljen, ova pokrajina sve više politički ključa. Državnici u EU koji su se do sada oglasili po pitanju referenduma, ne dvoje – referendum je protuustavan, što je stav i vlade u Madridu.
Visoki dužnosnici EU-a podsjećaju vladu Mariana Rajoya da su ranije španjolske vlade zasad neusporedivo gore stanje u Baskiji prije nekoliko desetljeća, kada su teroristička organizacija ETA i službeni Madrid bili u pravom ratu, dovele u stanje potpunog mira davajući pokrajini Baskiji veću autonomiju i pravo na odlučivanje o poreznoj i raznoj drugoj lokalnoj politici. Na tom tragu je i španjolska stranka lijevog cenra PSOE.
S druge strane, službeno se oglasio nogometni klub Barcelona, oduvijek puno više od sportskog kolektiva, kojega se u Kataloniji doživljava kao tradicionalno snažan simbol katalonskog identiteta. "NK Barcelona, ostajući vjerna svojoj povijesnoj predanosti obrani nacije, demokracije, slobode govora i samoodređenja, osuđuje svaki čin kojim se sprečava slobodno upražnjavanje tih prava", priopćila je NK Barcelona.
Uprava kluba dodala je i da je u svakom trenutku na strani većine Katalonaca, te da će to uvijek činiti na miran način. Stav kluba je, dakle, više nego jasan. Unatoč tome, samo u četvrtak policija je zaplijenila 2,5 milijuna glasačkih listića prenio je AFP priopćenje policije u Kataloniji.
Koliko je stanje u Kataloniji sve zaoštrenije, pokazuje to što su po ulicama katalonskih gradova stalno raspoređene tisuće policajaca, te što se ovog tjedna u medijskom prostoru stalo spominjati da nije isključeno da vlasti uhite čak i katalonskog premijera Carlesa Puigdemonta. Kako je Španjolsku prije nekoliko godina pritisnula dužnička kriza, recesija, rast nezaposlenosti na razine gore i od onih u Hrvatskoj, u Kataloniji se razbuktao katalonski nacionalizam i probudio se dugo vremena uspavani secesionistički pokret.
Međutim, nije riječ samo o egzistencijalnim problemima Španjolaca i reakciji onih među njima koji se izjašnjavaju kao Katalonci. Ovdje se radi i o traumama iz prošlosti, što je za Guardian objasnio u članku najveći današnji pisac Irske Colm Toibin, kojega čitatelji Expressa poznaju iz svojedobnog intervjua. Bio je rujan 2015. kada su u Kataloniji održani izbori na kojima je, kao niti izbliza nikada ranije, vrlo važna tema bila katalonska neovisnost.
— FC Barcelona (@FCBarcelona) September 20, 2017
Tada je španjolski premijer Mariano Rajoy održao tiskovnu konferenciju s Angelom Merkel koja je, naravno, dala punu podršku Rajoyu i cjelovitosti Španjolske. Bio je to loš potez, primijetio je Toibin, jer je nositelj ideje neovisnosti u Kataloniji ljevica, ona ljevica koja je stradala u represiji diktatora Francisca Franca tijekom Španjolskog građanskog rata.
A u kolektivnoj svijesti Katalonije ostalo je snažno sjećanje na svesrdnu pomoć Trećeg Reicha koji je na strani Franca u tom ratu slomio snage legitimne vlade i široku koaliciju koja je tada branila španjolsku republiku. Toibin je uočio i da su nacionalistički raspoloženi Katalonci pronašli simboliku i u izjavi glavnog državnog odvjetnika Španjolske Josea Manuela Maze da ne isključuje mogućnost uhićenja katalonskog premijera.
Prethodno je neovisnu Kataloniju proglasio i tadašnji predsjednik Lluis Companys, 1934., te je uhićen. Ubrzo je i pušten, da bi ga drugi put uhitili nacisti 1940. i izručili Francu, čije su ga službe potom mučile i na kraju ubile. Toibin tvrdi da neovisnost ne podržava 70 posto Katalonaca, do prije samo nekoliko mjeseci to se, prema anketama, kretalo između 60 i 50 posto. Zašto onda ne pustiti referendum!?
Nadalje, katalonski premijer Puidgemont čak nije niti ljevičar, on je pripadnik desnog centra, izrazito je orijentiran proeuropski, protržišno, Toibin ga doživljava kao vrlo oportunog i smirenog političara, te zato smatra da Madrid čini veliku grešku što tako izrazito nastupa s pozicija sile, iako s punim političkim i izbornim legitimitetom, umjesto da službeni Madrid iskoristi sve ove godine otkako se špekulira s referendumom kako bi sa službenom Barcelonom pretresao sve što se da mirno dogovoriti.
Tijekom cijele Francove diktature, od 1939. do 1975., katalonski jezik u javnosti je bio zabranjen. U 80-ima se to počelo mijenjati, postalo je očito da su svi Katalonci bilingvinalni, ali je španjolski jezik u pokrajini postao sekundarni u samo nekoliko godina. Toibin primjećuje da su političari iz Madrida naprosto stali zaobilaziti Kataloniju, umjesto da tamo na licu mjesta vode raspravu. "Katalonija im je postala nepoznata zemlja.
Da su Rajoy ili njegov glavni državni odvjetnik posjetli Kataloniju, shvatili bi da tamo nitko nikada prije nije čuo političku raspravu na španjolskom jeziku", objasnio je Toibin uz zaključak na kraju da su se Katalonci predugo osjećali kao da žive u stranoj zemlji. A stvari postaju vrlo ozbiljne. Ako ne zbog mnogočega drugog, onda zbog toga što Puidgemont nije potpuno gospodar svoje političke sudbine jer je u koaliciji.
To bi moglo biti i sve gore, jer su u koaliciji i neke nacionalističke snagekoje neovisnost Katalonije traže puno ekstremnije nego on, a Coibin u takvom zaoštravanju snaga vidi puno sličnosti s problemima u Sjevernoj Irskoj.
