Poljudski stadion, sagrađen krajem 70-ih godina prošloga stoljeća, nije prilagođen suvremenim trendovima u nogometu poput onoga u Osijeku, nije, daleko od toga, ružan kao onaj u Maksimiru, niti ga je mogućnost višestruke namjene - recimo, održavanja atletskih natjecanja - raširila toliko da je utakmice najbolje gledati kroz dalekozor, piše o problemu poljudskog stadiona Emir Imamović Pirke za Express.
Ne znači to, naravno, da je dovoljno održavati travnjak i povremeno provjeriti bojler, već da mu treba temeljita obnova kojoj se, međutim, protivi najutjecajnija zajednica Splićana - Klub navijača Hajduka Torcida.
Nasuprot njima je takozvana stručna javnost, Ministarstvo kulture i medija, dio novinarske scene, pa i građani koji se inače hvataju za pištolj kad čuju kako pisac Ivica Ivanišević, pretjerujući, ali ne previše, govori kako Split nije lijep grad, već da je lijepo pet posto Splita - ono što je nastalo oko Dioklecijanove palače.
Utjecaj Torcide u Splitu veći je nego svih predsjednika i premijera zajedno, njezin je mobilizacijski kapacitet ogroman, brojnost impresivna, a ponašanje takvo da se čini kako joj je Hajduk sportska sekcija, piše Pirke. Torcida u jednom jest u pravu: poljudski stadion bez Hajduka bio bi još jedna Spaladium arena, nepotrebna, preskupa nakupina betona koja prazni proračun jer, eto, postoji. Reći kako Split bez Magaševa stadiona neće biti isti, zvuči patetično, ali i točno sa zakašnjenjem.
Kakav god bio, Poljud je daleko manje propao od društva čijem velikom, organiziranom i bučnom dijelu zapravo ne predstavlja ništa više od simbola prošlosti koje se svakoga dana u svakom pogledu i bez obzira na posljedice - odriče.
Cijeli tekst o Poljudu možete pročitati OVDJE.
