"Nakon toga prislonili su nas sve uza zid i počeli tući. Pendrecima, čizmama, ma svime što im je god došlo pod ruku. Jao onome tko ne bi torturu izdržao na nogama! Tko padne još mu je gore jer se onda na njemu iživljava bar pet čuvara odjednom" nastavio je priču Kićo, koji je nakon toga sav izubijan i polumrtav, prolazeći kroz hodnik, među ostalim zarobljenicima ugledao oca.
"Moja tata je išao do njih i govorio im: ‘Ubijte mene, pustite mi dijete! No još su nas stavili u istu prostoriju, odnosno u štalu, gdje su prije bile krave. E onda sam ja gledao kad bi njega premlaćivali, a on je gledao kad bi mene tukli. A inače su nas obilazili tri-četiri puta na dan i dva puta noću. Upadnu mrtvi pijani i onda koga dohvate", prisjetio se brutalnosti logorskih čuvara ovaj mladi muškarac izgubljenog I uništenog djetinjstva, koji dugo nije uopće mogao spavati na leđima. Bila su potpuno modra od konstantnog batinanja. Nakon mjesec dana on i otac su razmijenjeni. Otišli su u Zagreb, gdje je već bila Kićina majka. Nikola Gegić kazao je da se nije lako mogao prilagoditi u školi.
"Oko mene su bila sve samo djeca. Ja sam već tad bio razmišljao kao čovjek od 30 godina i sve te priče mojih vršnjaka bile su mi dječje gluposti", istakao je Kićo, kojem su dijagnosticirali kronični PTSP i teške ozljede kralježnice.
Zoran Holovka bio je srednjoškolac kad je počela opsada.
Skrivao se po podrumima s majkom i devetogodišnjom sestrom Željkom. Njihov otac Josip branio je grad. Promijenili su sedam podruma prije nego što ih je srpska vojska odvela u Velepromet, gdje su ubačeni u autobus za Srijemsku Mitrovicu. Otac im je poginuo dvadeset dana prije pada kao pripadnik 204. brigade.
"U jednom podrumu ostali smo zatrpani jer je granata pala na kuću, a balkon se srušio točno na vrata. Tad sam izbrojio 106 detonacija u minuti", prisjetio se Zoran.
U Veleprometu su ih zadržali dva dana, a nakon toga prevezli u Šid pa u Stari Bečej. Nakon desetak dana došli su u Srijemsku Mitrovicu.
"Zorana su odmah odvojili od nas. Mi smo bili zapravo sretni jer žene i djecu nisu dolazili premlaćivati. Samo smo bili 24 sata na dan zatvoreni u nekoj tamnoj i zagušljivoj prostoriji, gdje su nas hranili splačinama". kazala je Željka. No njezin brat Zoran, odvojen s muškarcima, dobro je “nagrabusio”.
