U jesen 1991. Vukovar je Hrvatima bio simbol borbe i otpora velikosrpskoj ideji utjelovljenoj u tenkovima, topovima i puškama čiju su proizvodnju platili svi građani Jugoslavije, da bi potom bili stavljeni u službu ideje razrađene u poznatom Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti, a koju su silom pokušali provesti Slobodan Milošević i njemu odani srpski generali u vrhu JNA, prije svih Blagoje Adžić i Veljko Kadijević, ako se itko ovdje još sjeća tog dvojca. Malo je u Hrvatskoj, vjerujem, bilo onih koji te jeseni nisu noću lijegali i ujutro se budili slušajući vijesti iz Vukovara, koji nisu suosjećali s tim gradom, s njegovim građanima i borcima koji su ga branili. A branili su ga i ginuli u njemu borci iz cijele Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine. Nije tih dana bilo važno koju političku stranku simpatiziraju i kakvih su svjetonazora, važno je bilo da su bili spremni s puškom otići u Vukovar.
Osim što je razoren više nego ijedan drugi grad u prošlom ratu, Vukovar je više nego ijedan drugi grad na borbenoj liniji bio primjer složnosti, točka oko koje se mogla suglasiti golema većina hrvatskih građana. Siniša Glavašević kao glas u eteru, zapovjednik 3. bojne 204. vukovarske brigade Blago Zadro, zapovjednici obrane grada Mile Dedaković Jastreb i Branko Borković Mladi Jastreb samo su najzvučniji simboli obrane Vukovara. Epilog bitke za Vukovar poznat je. Malobrojnim, slabo naoružanim i logistički mizerno podržanim borcima nije uspjelo sačuvati grad. Ali im je uspjelo razbiti Miloševićevu armadu, potpuno onemogućiti njezino napredovanje prema zapadu Hrvatske. Blago Zadro poginuo je 16. listopada 1991., Siniša Glavašević likvidiran je 20. studenog 1991. na Ovčari, Dedaković i Borković preživjeli su pakao Vukovara. Nakon pada grada, 18. studenog 1991., postalo je jasno da ne misle baš svi Hrvati isto o Vukovaru, da nije baš svima bilo u interesu da se grad obrani, da Dedaković, Borković i njihovi suborci ne zaslužuju poštovanje i priznanje.
Naime, da interesima i apetitima ondašnjega hrvatskog političkog vrha oličenog u Franji Tuđmanu, baš kao i interesima i apetitima velikosrpske Miloševićeve politike, Dedaković i Borković predstavljaju prijetnju, trn u peti, vidjelo se kad je Tuđman umjesto primanja i koktela na Pantovčaku za njih dvojicu organizirao premlaćivanje i pritvor u vojnom zatvoru. Nedugo potom počele su u javnost curiti informacije o Tuđmanovoj nevoljkosti da se Vukovar obrani, o slanju oružja i streljiva u Hercegovinu umjesto u Vukovar, o tome da je grad žrtvovan zbog međunarodnog priznanja... Nakon što je u mjesecima opsade bio mjestom okupljanja, Vukovar je najednom postao mjestom raskola. Tako je i danas, 25 godina poslije. Suglasnost i zajedništvo što su u Vukovaru i o Vukovaru postojali u jesen 1991. pojelo je vrijeme.
Zajedničku borbu i obranu grada, kao i zemlje uostalom, svih ovih godina prisvajali su HDZ i njihovi skakavci u veteranskim i građanskim udrugama. Neugodni, primitivni, glupi igrokazi koje su proteklih godina na komemorativnim skupovima u Vukovaru režirali i izvodili Tomislav Karamarko i njegovi skakavci kazuju u što je HDZ pretvorio grad kojemu se tepa da je grad heroj. Isti oni koji su premlaćivali i bagatelizirali vukovarske borce, danas na poprištu bitke izvode kokošarske predstave začinjene ratnom psihozom. Dio veterana i javnosti odobrava te predstave, štoviše – sudjeluje u njima. I jer je zaboravljeno tko se sve borio u gradu i što ga je branilo, danas je Vukovar to što jest – grad u kojem, kako čujem, vlada poprilično beznađe, iz kojeg ljudi, baš kao iz cijelog Srijema, Baranje i Slavonije, žele otići.
I ovdje dolazimo do priče o pobjednicima i gubitnicima bitke za Vukovar. Jedno je sigurno, stvarni pobjednici bitaka i ratova ne nose oružje, ne bore se, uvijek su daleko od rovova, granata, gelera, metaka i drugih neugodnosti koje mogu čovjeka koštati glave. Pobjednici se ne bore, ali huškaju na rat, a onda premlaćuju, zatvaraju i odbacuju ratne veterane, a poprište bitaka pretvaraju u pozornicu za svoje petparačke predstave koje odvlače pažnju od bitnog. Da bi se vidjelo tko je zapravo pobijedio u bitki za Vukovar, dovoljno je pogledati tko posjeduje najplodniju zemlju u Srijemu i nekadašnje poljoprivredne kombinate, da ostanem samo na glavnoj privrednoj grani koja je nekad zapošljavala i hranila Srijem.
A nitko od samih Vukovaraca ne zna bolje koliko ih je nekad radilo u VUPIK-u, na primjer, a koliko ih radi danas. Kolika su im primanja bila nekad, a kolika su danas. Kako su nekad živjeli, a kako žive danas. Valjalo bi da si Vukovarci, ali i ostali građani, češće postavljaju ta i slična pitanja, da traže odgovore na njih. Možda bi im to pomoglo da shvate zašto su gladni u obilju plodne zemlje. A gotovo je sigurno da bi u tom slučaju teže nasjedali šibicarskim trikovima političara, da bi 18. studenog u vukovarskoj koloni sjećanja pokazali više razumijevanja jedni za druge, i hodali u miru jedni pokraj drugih.
