Povijest hrvatskih štrajkova nije počela u socijalističkoj Jugoslaviji niti s velikim industrijskim kombinatima 20. stoljeća. Radnici su protiv poslodavaca i vlasti ustajali mnogo ranije, još dok je Hrvatska bila dio Austro-Ugarske Monarhije. Jedan od prvih velikih primjera dogodio se u Zagrebu početkom 1872. godine. Zagrebački tipografi tražili su veće plaće i bolje uređene radne odnose, a nakon što su vlasnici tiskara odbili njihove zahtjeve, radnici su u četiri od pet tadašnjih zagrebačkih tiskara dali otkaz i stupili u štrajk. Organizatori su završili u zatvoru, Hrvatskom tipografskom društvu privremeno je zabranjen rad, ali su tipografi na kraju izborili desetosatni radni dan i novu tarifu. Bio je to jedan od prvih velikih organiziranih radničkih sukoba na hrvatskom prostoru.
No ono što se nešto više od tri desetljeća poslije dogodilo u Osijeku bilo je nešto drugo. Nije više štrajkovala samo jedna profesija, niti je stala samo jedna radionica. U svibnju 1905. pobuna nekoliko desetaka stolara pretvorila se u pokret koji je paralizirao velik dio grada, na ulice izvukao nekoliko tisuća ljudi, zatvorio trgovine i gostionice, natjerao vlasti da mobiliziraju policiju i vojsku, a završio smrću 16-godišnjeg radnika. Bio je to prvi generalni štrajk u hrvatskoj povijesti.
Osijek: Pola stanovnika govorilo je njemački!
Osijek početkom 20. stoljeća nije bio uspavani provincijski grad. Bio je jedno od važnijih industrijskih središta Hrvatske i Slavonije, s tvornicama, paromlinovima, plinarom, proizvodnjom šibica, drvnom industrijom i sve brojnijim tvorničkim radništvom. U deset godina, od popisa 1900. do onoga iz 1910., broj stanovnika porastao je s nešto više od 23.000 na 28.500. Grad je bio izrazito multietnički, a njemački je početkom stoljeća bio materinski jezik više od polovice stanovništva. Istodobno je oko 80 posto stanovnika znalo čitati i pisati. U takvom gradu brzo su se širile i nove političke i socijalne ideje, od Beča i Budimpešte do Zagreba, pisao je H-Alter.
Tvornica pokućstva. Trgovina drvima. Stovarište namještaja i tapecirane robe. Stovarište kompletnog posoblja. DVorane, spavaće sobe i blagovaonice. Veliki izbor ćilima svake vrste, zavjesa, pokrova... Stovarište podloga za krevete, madraca, perivih i od morske trave, efektno napravljenih. Tako je izgledala reklama za Povischil i Kaiser.
Rudolf Kaiser stariji još je 1865. u Osijeku pokrenuo pogon za preradu drva. Josip Povischil, koji je zanat učio upravo kod Kaisera, 1884. osnovao je vlastiti posao. Dodatno su ih povezale i obiteljske veze: Povischil se 1892. oženio Kaiserovom kćeri Marijom, a dvije godine poslije s Rudolfom Kaiserom mlađim osnovao zajedničku tvrtku Povischil & Kaiser. Bio je to ozbiljan industrijski sustav, a ne mala stolarska radionica. Tvrtka je proizvodila kompletne spavaće i blagovaoničke sobe, salonske garniture, parket i različite stolarske proizvode, imala je i parnu pilanu, a robu je izvozila diljem Europe i preko oceana. U vrijeme najvećeg uspona zapošljavala je oko tisuću ljudi i pripadala među značajnije industrijske pogone Monarhije.
Pobuna kod Povischila i Kaisera
Upravo je iz tog simbola osječkog industrijskog uspjeha krenula pobuna. Bilo je to 19. travnja 1905. Stolari zaposleni kod Povischila i Kaisera prestali su raditi. Tražili su povećanje plaće od deset posto i smanjenje radnog vremena na deset sati dnevno. U vremenu u kojem se u pojedinim pogonima radilo dvanaest i više sati, u kojem su u tvornicama radila i djeca, ozljede bile svakodnevica, a socijalna zaštita gotovo nepostojeća, zahtjev za desetosatnim radnim danom bio je ozbiljan socijalni zahtjev. Uprava nije htjela pristati, a nije željela ni pregovarati. Poslodavci su tvrdili da bi takvi ustupci smanjili konkurentnost tvornice i spor koji je u početku izgledao kao obična borba za dnevnice ubrzo je prerastao u puno veći sukob.
Stožer: Bisserova gostionica
Upravo zato Bisserova gostionica postala je problem za vlast. Gradsko poglavarstvo 5. svibnja naredilo je raspuštanje logora, a zatvarane su i druge gostionice u Strossmayerovoj ulici u kojima su se radnici okupljali. Vlast je pokušala štrajkašima oduzeti mjesto na kojem su se mogli organizirati, ali učinak je bio suprotan. Poslodavci su potom pokušali smiriti situaciju isplatom zarađenih dnevnica. Radnicima je poručeno da novac mogu podignuti u zgradi Gradskog poglavarstva, a za isplatu je bilo pripremljeno 1263 krune i 12 filira. Dio radnika uzeo je novac, no većina se nije vratila na posao. Za njih više nije bilo pitanje samo nekoliko kruna veće nadnice nego i pravo na organiziranje te nastavak štrajkaškog logora.
List Narodna obrana o svemu je 1905. pisao:
Današnji list ne može da izadje u svojem običnom obliku i obsegu, jer je buknuo generalni štrajk.
Uzroci su štrajku po pripovjedanju ovi: Već tri tjedna postoji stolarski štrajk u tvornici Povischil i Kaiser. Štrajkujući radnici te tvornice imali su svoje sastajalište u Biserovoj gostionici u Strossmayerovoj ulici. No taj njihov štrajkaški logor bio je jučer oko podne raztjeran, te je pri tom gradski kapetan zabranio radnicima svaki sastanak. Ova je odredba ogorčila ne samo štrajkujuće radnike, nego i ine, koji su većinom, već sinoć zaključili, generalni štrajk. Danas štrajkuju malo ne svi radnici u osječkim radnjama.
Radnici su, premda su sinoć zaključili generalni štrajk, danas u jutro u 7 sati pošli u svoje radionice. No oko četvrt na 8 počeli su većina da napuštaju posao, pošto im je dojavljeno, da je generalni štrajk doista nastao. Prvi štrajkujući radnici skupili su se na glavnom trgu, a zatim su pošli gradskim ulicama, i to Županijskom ulicom, Kapucinskom i Domobranskom ulicom na Žitni trg, te su stali pred "Prvu hrvatsku dioničku tiskaru“. Štrajkujući radnici pozvali su slagare tiskare, da im se pridruže, što su ovi i učinili poput svojih slagarskih drugova u tiskari Laubnerovoj, Pfeifferovoj, Szeklerovoj i dr. Množtvo je pošlo prema Deszathysevoj ulici. Medjutim u nju nije moglo ući, jer je vojničtvo zakrčilo s bodežima. Na to su radnici pošli dalje Kolodvorskom ulicom pred mlin „Union“, htijući izazvati tamošnje radnike, da se i oni pridruže štrajku; ali su po prvi put opazili nekoliko satnija vojničtva, koje su počele množtvo potiskivati kroz Gundulićevu ulicu do Županijske. Radničtvo je i sada opet htjelo poći u Deszathysevu ulicu, no bilo je potisnuto od vojničtva, koje je došlo iz Županijske ulice prema pošti i pomoću prijašnjega vojničtva okruženo. Radnici su se na to većinom povukli u Ružinu ulicu, gdje je redarstvo nakon nekoliko poziva, da se množtvo razidje, udarilo na nj golim sabljama. Tek iza pol sata uspjelo je redarstvu i vojničtvu da radnike razprši.
Za sada vlada u gradu mir. U gradskim se tvornicama i radionicama nigdje ne radi.
Kako doznajemo, zatvorene su sve gostione u Strossmayerovoj ulici, u kojima se radnici obično kupe, naročito pak poznata Fleitzova i Šimokovićeva gostionica.
Kod žabnjaka je postavljena jedna satnija vojničtva, pošto se je pročulo, da tamo radnici kane održati svoju skupštinu.
U pol 12 sati do podne izmjenile su se obe satnije vojničtva.
Kako su radne prilike radi obćega štrajka u našem gradu sasvim neizvjesne, ne možemo pouzdano reći, da li će i naš sutrašnji broj izaći u svojem običnom obliku. Molimo s toga naše pretplatnike, da se strpe, te da razumiju naše sadašnje neugodno stanje.
Dana 9. svibnja štrajk jedne skupine stolara eksplodirao je preko tvorničkih zidova. Radnici drugih osječkih pogona počeli su im se pridruživati i tada štrajk Povischila i Kaisera prerasta u generalni štrajk. Vlast je već rano ujutro znala da se sprema nešto veliko. Jednom vojnom bataljunu naređeno je da bude spreman od pet sati, a policija je dobila posebne upute za slučaj masovnog izlaska radnika na ulice. Uskoro su im i zatrebale. Štrajkaši su se pojavili pred gotovo svim većim osječkim tvornicama, a masa je rasla. Prema tadašnjim procjenama, kroz grad je krenulo između 2500 i 3000 ljudi. Za Osijek koji je tada imao tek nešto više od 20.000 stanovnika bila je to golema masa. Trgovci su počeli spuštati rolete i zatvarati dućane, a oko 7.30 sati vojska je radnicima zapriječila prolaz prema Tvrđi i potisnula ih prema tadašnjem Žitnom trgu, današnjem Trgu Ljudevita Gaja.
Policajci su napali sabljama
Povorka se ipak nije razišla. Proširila se vijest da paromlin Union još radi pa su radnici krenuli prema njemu, očito s namjerom da i ondje zaustave proizvodnju. Dočekale su ih dvije satnije vojske i potisnule prema Gundulićevoj ulici. Vlast je ponovno zatražila da se raziđu, ali su radnici odbili. U izvještajima iz tog vremena ostala je zabilježena rečenica koja možda bolje od svega opisuje socijalnu dimenziju sukoba. Kad im je naređeno da se vrate svojim kućama, dio radnika navodno je odgovorio: "Mi nemamo kuće.“ Poručili su da se neće razići dok radnicima Povischila i Kaisera ponovno ne bude dopušten štrajkaški logor.
Tada je izdana naredba za intervenciju. Policajci su izvukli sablje i krenuli na masu. Ljudi su bježali Gundulićevom, Županijskom i tadašnjom Deszatijevom ulicom, današnjom Ulicom Hrvatske Republike. Dio se ponovno okupio na tadašnjem Trgu Khuena Héderváryja, današnjem Trgu Ante Starčevića. Ondje ih je, prema povijesnim zapisima, još bilo između tisuću i 1200. Ponovno je izdana naredba za razlaz, ponovno su je odbili i ponovno je uslijedio juriš policije sa sabljama. Na uglu Rokove i Gundulićeve prosvjednici su počeli uzvraćati kamenjem. Nekoliko policajaca bilo je ozlijeđeno, a redarstvenici su se, brojčano nadjačani, povukli u gostionicu Pave Tertingera i okolna dvorišta. Tada je stigla vojska i masa je ponovno rastjerana. Čak je i groblje Svete Ane, koje se spominjalo kao moguće novo mjesto radničkog okupljanja, stavljeno pod vojni nadzor.
Istoga dana sastali su se gradski zastupnici i zaključili da radnički otpor treba slomiti silom te da se štrajkašima ne smije popustiti. Radnički predstavnici poslijepodne su pozvani u gradsku kuću. Rečeno im je da se sljedećeg dana vrate na posao i da više neće smjeti podići svoj logor. Radnici su odgovorili nastavkom štrajka. Osijekom su te noći patrolirali policajci i vojnici, krčme su bile zatvorene, a strateški pogoni pod nadzorom. U grad je stigao i poznati socijaldemokrat Vilim Bukšeg, koji je pokušao posredovati između dviju strana, ali prostor za dogovor već je bio vrlo uzak.
Zapucali na radnike, ubili 16-godišnjaka
Sljedećeg jutra dogodila se tragedija. U srijedu 10. svibnja oko 10.30 sati u Ružinoj ulici okupilo se približno 500 ljudi. Atmosfera je bila mnogo napetija nego prethodnog dana. U jednom trenutku okupljeni su počeli bacati kamenje prema policijskoj ophodnji. Policajci su se povukli u obližnje dvorište i kuhinju jedne kuće, a masa je krenula za njima. Tada je vodnik Dane Žegarac zapucao. Jedan metak pogodio je 16-godišnjeg Srećka Kulunđića, radnika osječke tvornice žigica i mladića rođenog u Đakovu. Poginuo je na mjestu.
Kako navodi H-Alter, Narodna obrana objavila je više verzija samog incidenta, ali činjenica oko koje nije bilo spora bila je strašna: radnički prosvjedi dobili su prvu smrtnu žrtvu. Kulunđić je imao samo 16 godina. Dan poslije pokopan je na groblju Sv. Ane, a osječki socijaldemokrati podigli su mu 1906. nadgrobni spomenik kao trajni podsjetnik na događaje iz svibnja 1905. Prema tadašnjoj Narodnoj obrani, broj ljudi uključenih u štrajk u jednom je trenutku dosegnuo oko 4500. Vijest o nemirima više nije bila lokalna: o Osijeku su pisale novine u Zagrebu, Beču i Budimpešti.
Nakon Kulunđićeve smrti intenzitet prosvjeda počeo je slabjeti. Radnici su se 11. svibnja pokušavali ponovno okupljati, ali policija ih je brzo rastjerivala. Sljedećih dana većih demonstracija više nije bilo, a vlasti su krenule u obračun s ljudima koje su smatrale organizatorima ili najaktivnijim sudionicima. Posebna sumnja pala je i na radnike doseljene iz drugih dijelova Monarhije. Od 15. svibnja većina zaposlenih počela se vraćati u pogone, dok je u tvornici Povischila i Kaisera izvan radnog mjesta ostalo još tridesetak do četrdesetak ljudi. Poruka vlasnika bila je jednostavna: svaki radnik mogao se vratiti na posao ili zatražiti svoju radnu knjižicu, što je u tadašnjim okolnostima praktički značilo odlazak iz tvornice.
Stolari su radili 12 sati na dan
Narodna obrana 19. svibnja pisala je da je štrajk definitivno završen, ali grad se još nije vratio u normalu. Vojnici su i dalje čuvali paromlin, plinaru i tvornicu žigica, gradskim ulicama hodali su ljudi koji su nakon štrajka ostali bez posla, a uhićeno je oko 36 osoba. Nekoliko ih je pobjeglo iz Osijeka, dio uhićenih morao je napustiti grad, a u lipnju je protiv šesnaest radnika počela glavna sudska rasprava. Neki su osuđeni na kazne teške tamnice.
Osječki događaji iz proljeća 1905. počeli su gotovo banalno. Skupina stolara tražila je deset posto veću plaću i desetosatni radni dan. Poslodavac nije želio pregovarati. Radnici su se počeli sastajati u krčmi, vlast je zatvorila krčmu, radnici drugih tvornica solidarizirali su se sa stolarima, na ulicu su izašle tisuće ljudi, poslane su policija i vojska, izvučene su sablje i na kraju je ispaljen metak koji je ubio šesnaestogodišnjaka.
Upravo zato osječki generalni štrajk nije tek fusnota u hrvatskoj industrijskoj povijesti. Pokazao je da se na početku 20. stoljeća već stvorila nova društvena snaga - tvorničko radništvo sposobno organizirati se izvan jednog pogona, jedne struke pa čak i jedne nacionalnosti. Iza velikih tvornica, međunarodnih izložbi, izvoza namještaja i slike Osijeka kao modernog industrijskog grada nalazila se druga strana modernizacije: ljudi koji su radili po dvanaest sati, živjeli od malih dnevnica i tek počinjali otkrivati da zajedno mogu zaustaviti strojeve. Zagrebački tipografi pokazali su to još 1872. Osječki stolari 1905. otišli su korak dalje - zaustavili su grad.
Tema osječkog generalnog štrajka iz 1905. godine bila je prije deset godina i polazište edukativno-istraživačkog pilot projekta "Povijest i baština“ u suradnji Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Osijeku i Muzeja Slavonije.
