Hrvatski su biskupi i nadbiskupi iskoristili blagdan Velike Gospe za žestoku ofenzivu na precizno naciljane mete. Streljačku formaciju, u organiziranom ratnom rasporedu, predvodio je, očekivano, sisački biskup Vlado Košić. Paljbom s bokova podržali su ga splitski nadbiskup Marin Barišić i zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Posebno se istaknuo njihov novi specijalac, otac gvardijan svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske, fra Ante Čovo, čovjek koji se proslavio poručivši premijeru Plenkoviću: “Klekni i moli!”.
Mete nisu bile skrivene. Gađalo se žustro i jasno - u škole, u računala i tablete, u društvene mreže, u pametne telefone, u glupe medije i - zmajeve. Nema dvojbe da teme nisu slučajno izabrane, kao što slučajna nije ni činjenica da se kardinal Bozanić od sličnih napada suzdržao. Iako im je u fokusu - kako se najavljivalo - trebala biti obitelj, veća je vjerojatnost da im se pred očima ukazivao lik jedne gospe koja ih silno žulja, ministrice obrazovanja.
Očekivano najizravniji bio je Košić. On je u marijanskom svetištu Majke naših stradanja u Gori govorio upravo o eksperimentalnoj “Školi za život” te se zapitao je li to “ispravan put ako se ne uvažavaju sugestije stručnjaka, ako se sve više izostavlja odgojni vid a naglašava samo obrazovanje, i to uvođenjem tehničkih informatičkih pomagala, te je li to onda samo tehnicizacija, odnosno informatizacija obrazovnog procesa, koji se sve više lišava odgojne dimenzije”.
Pitamo se kakve bi to trebale biti ‘škole za život’ naše djece i mladih? Mi imamo pravo očekivati da to budu škole za život vječni, za život koji je u kontinuitetu, kako veli mons. Hoser, za život o kojem nam govori današnji blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo.
No kako to postići, kako se pripremiti za život vječni? Gdje je ta škola u kojoj bi se to moglo naučiti, nastavio je s pitanjima biskup Košić. S tim u vezi istaknuo je kako je sv. papa Ivan Pavao II. u enciklici “Redemptoris Mater/Majka Otkupitelja” poručio da trebamo poći u “Marijinu školu” - školu molitve, duhovnosti, školu blizine s Kristom.
"Po primjeru Majke Marije potrebne su nam geste pohoda. Geste dobrote i susreta danas su u digitalnoj komunikaciji još potrebnije jer su lijek i terapija za sve veću ravnodušnost, indiferentnost, samodostatnost, zaborav i ignoriranje čovjeka u potrebi", dodao je.
Bi li to značilo da su humanitarne akcije kojima se pomoć sakuplja telefonom i SMS-ovima nepoželjne? A one su, čini se, pretežite. Barišić je opleo i protiv novina koje upozoravaju na devijacije koje se - često uz njihov blagoslov - događaju u društvu: nije zao onaj tko počini zlo već onaj tko ga prokaže.
Prisjetimo se koliki je vjernik bio Ivo Sanader (odrastao je u ultrakatoličkoj obitelji), kako je pozdravljao Lovro Kuščević (Hvaljen Isus), kako pozdravlja Milijan Brkić, koliko su svoju pobožnost isticali Gabrijela Žalac, Goran Marić i drugi, no Crkvi - koja je u brzo zaboravljenom trenutku lucidnosti i sama s vrha prozvala “strukture grijeha” - to ne smeta već “medijska proizvodnja crnila, defetizma i očaja”.
“Ne možemo zanijekati” nastavio je Barišić, “da se danas senzacije i skandali bolje prodaju, kao ni činjenicu da se o dobru premalo govori, da se često prešućuje vijest o dobru, koje kola u venama čovjeka koji je slika Božja, stvoren kao dobar i za dobro”, kazao je nadbiskup Barišić. Tumačeći te pojave u medijima, splitsko-makarski nadbiskup naveo je medijsko “širenje beznađa”.
"Ako nas svakodnevno hrane samo vijesti o krađama, pljačkama, korupciji, svakovrsnom nasilju i zaobilasku čovjeka u potrebi; ako samo slušamo da je u drugoj zemlji i u drugoj sredini bolje - sve će nas to u našoj životnoj školi učiniti učenicima letargije i ogorčenosti; sinovima i kćerima beznađa, rezultatom slučajnog kaosa, koji u obrani egoizma i osobne koristi postaju hladni i neosjetljivi za druge; pojedinci koji traže i brinu se samo za vlastite interese", rekao je monsinjor.
To, inače, nije ništa drugo nego primjena Marxove teorije o otuđenju (alijenaciji) samo izrečena s propovjedaonice a ne iz Centralnoga komiteta ili s neke ljevičarske katedre. No bit je ista.
Prema Barišićevu tumačenju, Isus Krist je primjer posrednika, “medijskog djelatnika”, koji najprije traži i gleda dobro, ali ništa ne ispušta i sve vrednuje.
Posebno je zapažene poruke odaslao gvardijan svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske fra Ante Čovo, redovnik koji premijeru može reći: “Klekni i moli se!”, zbog čega je postao nova zvijezda klerikalne scene. On je poručio roditeljima da ne dopuste medijima i ustanovama da odgajaju njihovu djecu te da ne daju kršćanski, ljudski odgoj nikome iz svojih ruku:
"Ne dopustite da moderne tehnologije, mediji, pa ni obrazovne ustanove, odgajaju vašu djecu jer će nad njima zatvoriti nebo. Imat ćete možda poslušnike, imat ćete možda intelektualce, ali nećete imati cjelokupne osobnosti. Zato ne dajte kršćanskoga, ljudskog odgoja nikome iz svojih ruku", istaknuo je fra Ante Čovo obraćajući se nazočnima na kraju središnjeg misnog slavlja na blagdan Velike Gospe.
Znakovita je bila i propovijed zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, koji je, čini se, anticipirao moguća tumačenja poruka što ih odašilju njegovi kolege, pa je s oltara u Škabrnji govorio da samo Sotona poručuje kako je Crkva protiv tehnologije i napretka:
Puljić napasnika koji tvrdi da je Crkva protiv napretka i koji djevojke sprečava da “zavjetuju Mariji svoju čednost, djecu i muževe” naziva Zmajem pa kaže na kraju: “Ne daj Zmaju svog roda i poroda!”
Rijetki su se biskupi za Veliku Gospu suzdržali od poruka protiv obrazovanja, medija i novih tehnologija. Među njima je, čini se posve strateški, bio kardinal Bozanić, ali je znatno drukčiju propovijed, protkanu teološkim i dubljim značenjima, imao dubrovački biskup Mate Uzinić. On je odaslao poruku za koju nije skrivao da je upućena i nekima od njegovih kolega na crkvenim prijestoljima, rekavši:
“I za silne koji, naravno, žele li čuti poruku evanđelja, mogu konačno razumjeti da im ‘prijestolja’, ona u Crkvi i ona na političkoj pozornici, nisu povjerena da bi vladali i brinuli se za svoje partikularne interese, što god da oni jesu, nego da bi služili i druge predvodili u ljubavi brinući se za opće dobro”.
Usklađena kolovoška ofenziva začudila je javnost. Nikada dosad nije Crkva na ovako širokoj fronti napala ovoliko snažno branjenih utvrda. Grmjeti, iz dvora od oniksa, iz skupih limuzina, iz oaza blagostanja, protiv same srži progresa i moderniteta, protiv informatike, protiv obrazovanja, protiv škola - zanemarujući pritom u cijelosti poruke pape Franje (askeza, antinacionalizam, otvorenost za migrante, ne samo bijelce, kršćane i Europljane, širina, tolerancija), bitka je osuđena na neuspjeh.
Naši prelati, i ne samo naši, žive u celibatu, a uče nas - štoviše, upravo popuju - o obiteljskim vrijednostima, žive u vidljivu izobilju, a tvrde da propovijedaju pticama, prisežu kako se spremaju za život vječni, ali im se katekizam prečesto svodi na onu narodnu: “U se, na se i poda se”. Umjesto da se brinu za onaj svijet, oni razmišljaju samo o ovom.
Ako to nije ateizam, onda je bog imao nečitak rukopis. Da se dobri Isus nekim čudom spusti s neba na ovu čemernu zemlju, pa vidi “svoje” poklisare kako uče narod svemu suprotnome od onoga što je on govorio, na Gori i drugdje, vjerojatno bi pogled uperio prema nebu pa citirao sam sebe: “Bože, Bože, zašto si me ostavio?”.
Odgovore dobivamo s dviju strana. U romanu “Ime ruže” vidimo slijepog oca Jorgea, u čijim je rukama jedini zagubljeni primjerak Aristotelova djela “Smijeh”, drugi dio “Poetike”. Otac Jorge, mračni dogmat, natopio je stranice knjige koju je mrzio otrovom kako je nitko ne bi mogao pročitati i ostati živ, jer je umirao od straha da će smijeh, blagoslovljen od Aristotela, mudraca kojeg je crkva beskrajno štovala, srušiti mrtvačku ozbiljnost dogme, a onda će se cijeli njegov svijet srušiti.
Drugi odgovor, iste vrste, dobivamo iz druge religije - komunizma.
Ivo Vejvoda, poliglot, Titov ambasador, pripovijeda u autobiografiji kako je Partija poslije rata branila članovima odlazak na fakultete. Oni su uvijek sumnjali u inteligenciju, koristili su formulu “radnici, seljaci i poštena inteligencija” kako bi naglasili sumnjiv karakter obrazovanih ljudi koji nisu dio “izabranog naroda” (proletarijata), ne vjeruju u “sveto trojstvo” (Marx, Engels, Lenjin) i raj na zemlji (komunizam).
“Sa mnom je u Parizu kao sekretar ambasade radio čovjek koji je poslije rata bio u kabinetu Borisa Kidriča. Bio je u partizanima i onda se u Beogradu upisao na fakultet, ali kad se za to saznalo, isključili su ga iz Partije. Tako se postupalo u čitavom državnom i partijskom aparatu. Jedan viši funkcioner Udbe, kad se upisao na fakultet, onda ga je pomoćnik ministra unutrašnjih poslova oštro upozorio: ‘Odmah se ispisuj s fakulteta, i da nisi pisnuo da si bio upisan!’. Geslo je bilo: partizanskim kadrovima ne treba škola, ne treba fakultet, dovoljno je revolucionarno iskustvo. Iza toga se krio strah od slobodnog mišljenja. Jer intelektualac ima svoje mišljenje, svoje sumnje i kritičnost, on hoće dijalog, postulata cogito, ergo sum. I zato je on opasan i nedostojan potpunog povjerenja. Prema partijskoj nomenklaturi, pošteni intelektualac je onaj koji sluša, koji bez pogovora prihvaća odluke foruma. Neposlušni su, prije ili kasnije, otpali ne samo iz rukovodećeg vrha, nego i iz pokreta. Ostali su samo dogmatski usmjereni”, piše Ivo Vejvoda.
To bi, čini se, i Crkva htjela. Vidite li neku razliku?
