Pravosudna elita - ljudi za osudu i prezir javnosti...

Vrhovni sud je prošli tjedan objavio prilično opskurno priopćenje koje je rezultiralo podsmijehom hrvatske javnosti. Suci su, naime, “razmotrili ozračje u javnosti u odnosu na sudbenu vlast” te osjetili potrebu objasniti nam kako se prema sudovima u javnom prostoru iznose nestručni i površni stavovi kojima se potiče opća netrpeljivost prema sucima. U tom su kontekstu spomenuli predsjednika RH, dio saborskih zastupnika i medija te neke kolegice i kolege. Čisto sumnjam da je nekoga zanimalo što to toliko tišti očito hipersenzibilnu pravosudnu elitu, ali nitko im ne može oduzeti pravo da iskažu svoje mišljenje. Koliko god ono bilo neutemeljeno. Zanimljivo je da se gospoda suci bave reakcijama javnosti i vlastitim lošim imidžem, dok im istovremeno iznad glave visi mač Mamićevih teških optužbi, brojnih druženja i skupih večera s kontroverznim biznismenima i političarima te mnogih drugih brojnih slučajeva mita i korupcije. Iako oni to opetovano negiraju, teško se oteti dojmu da su se oni zaista povukli u svoj izolirani svijet blagoslovljen odličnim primanjima i brojnim povlasticama, a lišen ikakve odgovornosti prema javnosti. Nitko im nije kriv što su sebe, svoju struku i zvanje doveli na tako niske grane. Kakvih smo se sve presuda nagledali u posljednjih tridesetak godina nisu za ništa drugo nego za osudu i prezir. Ne trebamo ni napominjati da njihove imovinske kartice iznimno strše i teško mogu ići pod isti nazivnik s njihovim (legalnim) plaćama. Bilo bi idealno da su u svom priopćenju napisali zašto ignoriraju činjenicu da kod njih ne vlada princip stručnosti, nego podobnosti, te kome i kad su suci u RH odgovarali za svoja zlodjela? 

Da oni stvarno rade svoj posao, nitko ih ne bi spominjao. Ovako ih javnost percipira kao nedovoljno stručne, previše ovisne i politički podobne, ali ne zbog navodne medijske negativne kampanje, nego zbog vlastitih iskustava. Ovaj prozirni pokušaj obrušavanja na medije od strane korumpiranih i toksičnih službenika nije ništa novo. Da poštovani suci jednako tretiraju i onoga s jedva prikupljenih pet kuna u džepu i onoga koji drma državom iz podzemlja, uvjeren sam da bi uživali nevjerojatan ugled u društvu. No ovdje je riječ o likovima koji će mirne duše presuditi da je ukradena Vegeta veći zločin od opustošene Podravke. U Hrvatskoj ima doduše dobrih i savjesnih sudaca koji se ponašaju u skladu sa zakonima i pravnim normama, ali takve HDZ-ov sustav ne favorizira. No treba shvatiti i hadezeovce: njima je nepojmljivo da u Vrhovnom sudu sjedi netko tko ne pripada krugu njihovih intimusa tko bi ih štitio od brojnih afera i skandala. Je li to možda odgovor na pitanje zašto se Plenkovićeva Vlada već godinama odbija suočiti s činjenicom da je pravosuđe kamen spoticanja u RH? Hrvatsko pravosuđe je vjerojatno jedan od rijetkih državnih sektora u kojem je provedena hibridna lustracija: ekspresno su maknuti tzv. jugoslavenski kadrovi, a postavljeni oni HDZ-ovi. To je ono vrijeme ponosa i slave, kad je Hrvatska bila de facto jednopartijska država s neuvjerljivom opozicijom kao saborskim fikusom. Danas smo došli do sramotnog stadija da najveće reforme hrvatskog pravosuđa zagovara upravo njegov dugogodišnji financijer i elitni šibicar Zdravko Mamić. Europska unija i SOA već godinama ističu korupciju u javnom i državnom sektoru kao jedan od ozbiljnijih sigurnosnih problema, a Vlada RH nikako da reagira. Jedan od pozitivnih primjera sustavne borbe s korupcijom i kriminalom je europska tužiteljica Laura Codruța Kövesi, koja je u Rumunjskoj od 2013. do 2018. u zatvor poslala stotinjak korumpiranih sudaca i političara. Krajnje je vrijeme da se hrvatsko pravosuđe pozabavi (vrhovnim) sucima koji primaju mito, tužiteljima koji uzimaju novac za odbacivanje kaznenih prijava, kao i svim javnim službenicima koji kriomice surađuju s kriminalcima ili zataškavaju nepravilan rad odmetnutog dijela državnog aparata. U takvoj Hrvatskoj se Vrhovni sud žali na loš tretman u javnosti. 

Netko neutralan bi pomislio da su poštovani suci i nekolicina priučenih političara zaboravili jednu ključnu stvar: mi ih plaćamo. Državne institucije su u službi građana koji ih plaćaju, a ne obratno. Država je aparat u službi građana i poreznih obveznika, a ne građani u službi države ili bilo kojeg drugog nivoa političke vlasti. Ako se već više puta pokazalo da pojedini suci i nisu toliko sposobni i neovisni kako si sami utvaraju, onda trebaju u svakom trenutku biti spremni na polaganje računa i kritiku od strane onih koji ih plaćaju, a ne reagirati egotriperski kao uvrijeđene frajle.