U tim uvjetima bilo je nemoguće udovoljiti potrebama vojske i civilnog stanovništva. Kako su cijene bile ograničene, a robe u slobodnoj prodaji sve manje, crno tržište je doživjelo neslućeni procvat. Razni prekupci bi već na kolodvorima u ranim jutarnjim satima dočekivali žene koje su sa sela nosile svoje proizvode za prodaju na tržnicama i kupovali njihova dobra i prije no što bi ona stigla do tržnica. To je dovelo do toga da su tezge na tržnicama zjapile prazne, a roba se po višestrukim cijenama prodavala na crnom tržištu. Dok je luksuz, uslijed nesmiljenog bogaćenja pojedinih grupacija, društvenoj skupini koja se nalazila na vrhu piramide postajao sve dostupniji, cijene osnovnih životnih namirnica predstavljale su sve teži uteg najnižim slojevima društva.
Cijene šećera, sapuna, kave, mesa i sl. bujale su iz dana u dan, a crno tržište je bilo gotovo pa nemoguće obuzdati. Vlasti su propisivale maksimalne cijene namirnica i proizvoda, a nestašice su postajale svakodnevnicom pa su određivani pojedini dani u tjednu kojima je bilo dozvoljeno prodavati određenju namirnicu. Trgovci su opet prepoznali svoju priliku pa su kupovali proizvode po nižim cijenama i stvarali zalihe roba koje su potom plasirali kada bi im narasla cijena i time ostvarivali ekstraprofit. Počesto se znalo dogoditi da u tom čekanju dođe do kvarenja namirnica koje bi se potom rjeđe bacale, a češće i pokvarene bile prodane po visokim cijenama. Nestašica žitarica posebno je pogodila Središnje sile, pa je svakome propisana dnevna količina kruha koju se moglo nabaviti isključivo za bonove.
Najtežu cijenu rata u krvi su plaćali upravo najniži slojevi društva, radnici i seljaci, koji su činili prve redove na bojišnicama. Viši slojevi društva svoje mjesto u ratnoj mašineriji nalazili su daleko od strahota bojišnica, obavljajući pretežno administrativne poslove. Kako to obično i biva, najveću cijenu rata plaćali su najširi i najsiromašniji slojevi društva. Dok je njihova muška populacija krvarila na bojištu, njihove žene daleko od bojišnica vodile su svoj rat sa oskudicama i sve višim cijenama. Siromašni su postajali sve siromašniji, a bogati su se nesmiljeno bogatili. Jaz koji je nastajao između ovih dvaju društvenih skupina rezultirao je sve većim nezadovoljstvom najširih slojeva. Bijes protiv ratnih profitera bivao je sve većim i ozbiljno prijetio moralu boraca na bojištima.
Domoljublju vojnika na prvim linijama bojišnica suprotstavljala se želja za zaradom u pozadini. Želja za brzom zaradom dio je ljudske prirode, a dio odgovornosti počivao je i na mušterijama trgovaca motiviranih koristoljubljem. Dok su obitelji vojnicima na bojišnicama slale novac u nastojanju da im olakšaju prilike, vojnici suočeni sa strahotama rata nisu štedjeli vjerujući da im je taj dan možda i posljednji. Ako se ikada i vrate svojim kućama, onda će se već nekako snaći, a ako se ne vrate, onda im ušteđevina ionako neće ništa značiti.
Milijuni vojnika postali su jednim oblikom zarobljene klijentele. Tu se otvarala nova prilika za ostvarivanje dobiti koju su znali iskoristiti stanovnici ratnih područja. Potražnja vina i živežnih namirnica od strane mobiliziranih vojnika podizala je njihove cijene u nebo. I dok je vojnik na bojištu s jedne strane simpatizirao seljake koje je njihova vezanost za zemlju zadržala u uništenim selima, s druge strane prezirao je one koji su mu hranu naplaćivali po cijeni zlata. Svoju priliku u blizini bojišnice bezdušno su znali iskoristiti i brojni prekupci koji su u unutrašnjosti zemlje jeftino kupovali namirnice koje su po astronomskim cijenama prodavali u vojnim zonama.
Vojnik nije imao ni vremena ni sredstva za raspravu već je bio primoran na kupnju. Na listi posebno tražene trgovačke robe bili su vino, sir, čokolada, suhomesnati proizvodi i razni ukrasi. Potražnja vojske za tim artiklima postepeno je podizala i njihovu cijenu u unutrašnjosti zaraćenih zemalja. Crno tržište doživljavalo je svoj procvat na muci vojnika, a vojne vlasti, suočene s problemom, nisu bile u mogućnosti zaustaviti njegovo daljnje napredovanje. U tim uvjetima je i seljak u blizini vojnih zona često napuštao zemljoradnju i pretvarao se u sitnog trgovca.
Kako je vrijeme protjecalo, tako se i problem ratnog profiterstva sve više produbljivao. Vojnici, već dobro iskorišteni od strane sitnih prevaranata na bojišnici, vraćali su se na dopuste u svoje domove gdje su se susretali s istim problemima. Vojnik na dopustu u velikim gradovima svjedočio je bahatom rasipničkom životu bogataša na visokoj nozi. Ratno profiterstvo je mnoge podiglo s dna društvene ljestvice u skorojeviće.
Sitni trgovac ili obrtnik sada je postao novopečeni bogataš koji se kočoperio svojim imetkom, a vojnik je svakoga dana bio sve siromašniji. Vjerovanje da njima nije stalo do okončanja ratnih strahota produbljivalo je jaz i uvelike potkopavalo moral vojnika svih zaraćenih strana, a podjela na „mi“ i „oni“ sve više je predstavljala podjelu između vojnika koji su svoj život stavljali na kocku i onih koji su na njihovoj nesreći debelo zarađivali.
(Tekst je objavljen u Večernjakovom prilogu Vojna povijest)
