Priča o zgradi Maraska sa zadarskih razglednica zapravo je povijesna drama o engleskom dvoru, Casanovi, Napoleonu i Titanicu, obiteljska tragedija o ubojstvu dva brata jedne od najmoćnijih dalmatinskih familija, nevjerojatna storija o pronalasku najmlađeg člana obitelji Vlahov - žene koja je nestala kao trogodišnja djevojčica Davorka i “uskrsnula” 68 godina kasnije, kao baka Deborah - a pomalo čak i turska sapunica jer na najatraktivnijoj lokaciji s najljepšim pogledom u Zadru upravo grade Turci, ljudi sultana Recepa Tayyipa Erdogana. Ta palača nekoć je inače pripadala zadarskoj obitelji Luxardo i to je dio gdje priča o zgradi na broju 7 postaje krvava.
- Ovdje su vam oduvijek živjeli, ajmo reći, imućniji Zadrani ili su tu imali ljetnikovce. Evo, tamo odmah do zgrade Maraska kuća je familije Ćorić, od djeda i bake našeg tenisača Borne Ćorića. Njegov pokojni djed Edo bio je godinama komercijalni direktor u toj tvornici likera i sokova - objašnjava nam jedna starija Zadranka i pokazuje rukom gdje je što dok šećemo lungo mare Obalom kneza Trpimira, koju nitko u Zadru, međutim, tako ne zove.
Orijentir je, ako ćete pričati o ovom dijelu grada, uvijek bila zgrada Maraska.
- Edo Ćorić je u Marasci bio zadužen baš za otkup i nabavu višnje maraške iz Smilčića i ostatka Ravnih kotara. Sve što biste proizveli, oni bi vam otkupili i uredno plaćali, ljudi u Ravnim kotarima od toga su jako dobro živjeli. Prije Drugog svjetskog rata Ćorići su imali mlin i puno zemlje. Bila je to jako dobra familija. Nisu bili ni uz ustaše ni uz Talijane, ali svejedno im je sve nacionalizirano nakon rata. Ostali su bez mlina. Bornina baka Nerina bila je prva žena s vozačkom dozvolom u Zadru! Njen je otac bio lud za autima, motociklima i trkama - priča nam gospođa i pokazuje rukom daleko prema Vitrenjaku, gdje su konji nekoć vršili žito za cijeli Zadar, pa na potez uz more koji vodi prema zgradi Maraska - tamo je nekoć bilo kupalište Jadran za bogate.
U knjigama piše da ga je otvorio poduzetnik Frane Jakelić 1895. godine ispred vile Tripalo na broju 13 pa ga deset godina kasnije još i proširio, uljepšao. Takozvana Spiaggia je imala kabine, kavane, garderobe i restorane. Imućniji Zadrani s Poluotoka dolazili bi se kupati tamo, bilo je to desetljećima najprestižnije zadarsko kupalište i ulaz se naplaćivao. Malo dalje, baš kraj današnjeg Marexa, bilo je kupalište za radničku klasu i tamo se kupalo besplatno.
Tu blizu iza đige, lukobrana gdje je današnja zadarska marina, u srednjem vijeku, pa i poslije, bio je zapravo centar trgovine grada čiji je broj stanovnika zbog kuge i gladi varirao od 8073, koliko je imao 1527., pa do svega 5200 na kraju 16. stoljeća.
Zadar je bio opasan bedemima koji su ga sačuvali od Turaka i drugih osvajača. Jedrenjaci i trgovački brodovi nisu mogli pristupiti današnjem Poluotoku jer je more bilo jako plitko i obrambene stijene su smetale, pa se teret mogao istovariti samo u današnjoj uvali Vrulja, koja je cvjetala. Tamo su bila skladišta za pohranu robe koja bi se s brodova vrlo brzo transportirala volovskim zapregama da ne bi Turci provalili i oteli im sve. Pa se naknadno malo pomalo vozilo u centar grada. Na Brodarici se utovarala i stoka koja bi se iz zadarskoga zaleđa izvozila najčešće u Italiju. Godišnje se i do 30 tisuća grla stoke i konja iz Bosne, Like i Ravnih kotara krcalo u galijune za Veneciju.
Utovarala se na današnjoj Brodarici, međutim, i jedna vrlo dragocjena roba. Proizvodila se samo u Zadru i prodavala se ludo. Liker maraskino. I to je dio gdje priča o zgradi Maraska, rekosmo, postaje krvavo-crvena.
Izrađivao se još u srednjem vijeku, a od 19. stoljeća prodavao se u bocama od murano stakla, izrađen isključivo od bobica boje krvi višnje maraške iz plodnog Smilčića i ostalih mjesta Ravnih kotara. Omot od šiblja maraskina obitelji Luxardo, zapisano je, ručno su plele “Arbanaške” kako bi ga lakše bilo transportirati, da se boce ne porazbijaju putem. Pili su ga - kaže legenda - engleska kraljica Victoria, Casanova i Napoleon, o njemu je pisao Honore de Balzac. Boce zadarskog maraskina završile su, kažu, i na dnu mora skupa s Titanicom. Niste ga mogli zamijeniti ni za jedno drugo piće.
Proizvodile su ga tri obitelji i do Drugog svjetskoga rata iznimno se obogatile na njemu - Luxardo, Drioli i Vlahov.
Francesco Drioli u Zadar se doselio iz Istre i 1759. utemeljio prvu pravu tvornicu za proizvodnju likera Fabbrica di Maraschino Francesco Drioli. U početku su on i manje zadarske destilerije sirovinu, višnju marašku nabavljali iz Vodica. Obitelj Markoc dostavljala ih je trabakulima, no ubrzo su maraske posađene u Smilčiću. Drioli umire 1808. i kao uglednik pokopan je ni manje ni više nego u zadarskoj katedrali. Njegov biznis nasljeđuje nećak Giuseppe Salghetti.
Girolamo Luxardo u Zadar je došao iz Genove puno kasnije, 1817. godine sa suprugom Mariom Canevari kao vicekonzul Kraljevine Sardinije i dviju Sicilija. Malo mu je trebalo da shvati kako se na maraskinu može i on obogatiti kao Drioli, odnosno Saghettijevi i već je 1821. otvorio prvi pogon. Do 1833. Luxardo je bio najveći proizvođač maraskina u gradu zahvaljujući “Maraschinu Excelsior poboljšane kakvoće” iz bačava od vrhunske jasenovine iz Karelije (današnja Rusija i Finska).
U novu zgradu, 60 metara dugačku palaču Luxardo - to je ta famozna zgrada Maraska - pogone je Michelangelo Luxardo preselio usred Prvog svjetskoga rata, 1915. godine.
Bila je to trokatna poslovna i obiteljska palača sa 16 prozora u svakom redu i proizvodnim pogonima za maraskino. Počela se graditi 1913. Projekt je navodno izradio čuveni austrijski arhitekt Friedler, no u zadarskom Državnom arhivu sačuvan je nacrt Ludovika Pividorija.
Njihov liker Sangue Morlacco (Vlaška krv) krstio je osobno Gabriele D’Anununzio. Proizvodili su i prodavali svih 400.000 boca godišnje, ali Drugi svjetski rat, veze s fašistima i poraz Italije su ih dotukli.
U savezničkom bombardiranju grada pred samu novu godinu, 30. prosinca 1943. stradala je direktno i palača Luxardo. Kažu da je gorjela tri dana. Dvojica braće iz obitelji Luxardo, Pietro i Nicolo, s ulaskom partizana u grad krajem listopada 1944. završili su tragično - Pietra su objesili, a brata Nicola sa suprugom Biancom također likvidirali kao narodne neprijatelje po nalogu Ozne i njihova tijela nikad nisu pronađena. Treći brat Giorgio Luxardo spasio se pukom srećom jer nije tad bio u gradu, ali više se nikad nije vratio u Zadar.
Luxardov šef proizvodnje u Zadru zvao se Carlo Bianchi i kao u špijunskom trileru uspio je sačuvati recepte. Optirao je za odlazak i u Italiju 1948. smio ponijeti tek kofer i komad namještaja. Izgradio je tajni pretinac, prokrijumčario recepte u namještaju i Luxardovi su iznova pokrenuli proizvodnju maraskina kraj Padove.
Treći najveći proizvođač likera u tad glavnom gradu Dalmacije bio je Roman Vlahov, rodom s otoka Prvića. Preselio se iz Šibenika u Zadar i 1886. na predjelu Brodarice podigao svoje pogone za proizvodnju likera. Uz maraskino, proizvodio je i poznati Amaro Zara i Vlahovac - aperitiv od 20-ak trava, “okrepljujući želučani eliksir”. Najvažniji mu je sastojak bila rakija lozovača u kojoj su potapali ljuske zelenih oraha. Kad je umro 1895., Vlahov je pokopan u monumentalnu grobnicu, jednu od najljepših u Dalmaciji. Nasljednici Romana Vlahova su, kao uostalom i obitelji Luxardo i Drioli, izgubili sve i od nacionalizirane imovine tri obitelji nastala je superuspješna zadarska tvornica likera, sokova i slatkiša Maraska.
Nasljednici Vlahova, Klara i Mario Antić, također su optirali za odlazak u Italiju 1949., ali prije toga k njima se iz Prvića doselila trogodišnja djevojčica Davorka Vlahov. U filmskoj priči njezina obitelj nije čula za nju desetljećima, djevojčica je otišla s ujakom i ujnom u Italiju i tu joj se izgubio svaki trag. Sve do 2017. godine - dakle, 68 godina nakon odlaska iz Zadra i Hrvatske. Davorka se u 71. godini javila rodbini preko - Facebooka! U Italiji su joj, naime, promijenili ime u Debra Antich, a nakon odlaska u Ameriku 1954. postala je Deborah.
Tvornicu koju ju je izgradio Vlahov sravnili su sa zemljom u bombardiranju 1943. i 1944., nema je više. Kao ni tvornice Drioli, od nje je ostao samo onaj natpis “Fabbrica di Maraschino Francesco Drioli” uklesan iznad ulaznih vrata. Jedino se još nekadašnja palača Luxardo drži, ali izgleda bogme neprepoznatljivo.
Luksuzni hotel Hyatt s više od stotinu soba, dakle, užurbano niče na tome mjestu i skupa s njim još dvjestotinjak brendiranih stanova za elitu, još veću od one koja je ovdje živjela u 19. i početkom 20. stoljeća. Zadarski Hyatt grade Turci, odnosno Dogus grupa. Njihova je sad ta stara palača iz 1915., odnosno ono što će od nje ostati kad Turci zgotove više od stotinu milijuna kuna težak projekt, a to je više-manje samo pročelje.
Tužan je to kraj jedne od najljepših građevina u Dalmaciji - za neke palače Luxardo, za druge zgrade Maraske, ali svakako krvave povijesti. Boje višnje maraške.
