U američkoj je politici tradicija najavljivati prvih 100 dana predsjedničke administracije i prosuđivati o njezinim postignućima ili njihovom izostanku. Ta praksa potječe od prvog mandata predsjednika Franklina D. Roosevelta (FDR), koji je stupio na dužnost 1933. godine u jeku Velike gospodarske krize i odmah pokrenuo sveobuhvatne reforme koje su radikalno transformirale ulogu savezne vlade u gospodarstvu i društvu.
Dosad se očito nijedna administracija nije mogla mjeriti s njom, a još manje nadmašiti takve brze promjene i postignuća. Ispostavilo se da je predsjednik Trump osmislio “najuspješnijih prvih 100 dana bilo koje administracije u povijesti naše zemlje”. Izuzetan pothvat proglasio je nitko drugi nego... sam predsjednik Trump. Iako je primamljivo odbaciti njegovo hvalisanje kao apsurdno (i tipično) grandiozno, ono se u određenoj mjeri temelji na stvarnosti. Činjenica je da su prvi mjeseci druge Trumpove administracije u jednakoj mjeri razbijali norme i značajniji su od bilo kojeg razdoblja u američkoj povijesti od vremena velikog Roosevelta.
Doista, neki promatrači upućuju na to da su Trumpova rana postignuća, takoreći, predstavljala izravni napad na naslijeđe njegovog uzvišenog prethodnika – namjerni pokušaj da se poništi Rooseveltov New Deal raspuštanjem cijelih dijelova savezne vlade. Trump je ovlastio Elona Muska da vandalizira državne agencije, ukidajući njihove funkcije, usluge i radna mjesta više od 100.000 državnih službenika do danas. Predsjednik je preuzeo ovlasti nad potrošnjom koje Kongres ima prema Ustavu i prekršio presude pravosuđa. Iskoristio je goleme ovlasti izvršne vlasti za napad na širok raspon percipiranih neprijatelja – sveučilišta, korporacije, odvjetničke tvrtke, medijske organizacije i privatne građane. U međunarodnim poslovima pokazao je veću solidarnost s ruskim diktatorom nego s demokratskim partnerima, a čak je zaprijetio saveznicima NATO-a vojnom agresijom u potrazi za teritorijalnim proširenjem. Ukratko, Trumpovih prvih 100 dana doista je bilo povijesno kao posljedica razorne politike koja bi mogla promijeniti sam karakter američke demokracije.
Međutim, za razliku od Roosevelta, Trump tek treba institucionalizirati svoju politiku u obliku zakona koji je usvojio američki Kongres. Umjesto toga, on je upravljao po načelu “neka bude”, izdajući neviđen broj izvršnih uredbi, više od 140, u kratkom razdoblju. One nemaju snagu zakona i mnoge se zapravo osporavaju na sudovima, a budući predsjednik mogao bi ih bezuvjetno jednostrano poništiti. Još jedna razlika u odnosu na Roosevelta, jedinog čovjeka koji je četiri puta izabran za predsjednika, je ta što Trumpova politika nije naširoko popularna - zapravo, ankete su zabilježile znatan pad njegova rejtinga otkad je stupio na dužnost i sad uživa potporu samo oko 40% biračkog tijela. Ovo je najlošiji rejting nakon 100 dana mandata od svih predsjednika u moderno doba i upućuje na to da većina američke javnosti jasno odbacuje Trumpovu kaotičnu i kvaziautoritarnu vladavinu.
Takva prosudba bila bi oštar ukor običnom predsjedniku, ali ne i gospodinu Trumpu. Njegova politička moć gotovo je potpuno posljedica njegove potpune kontrole nad republikanskim biračkim tijelom, što primorava gotovo svakog republikanskog političara u zemlji da se pokori njegovoj volji bez obzira na to što mislio o njegovoj osobnosti ili politici. Ista nedavno provedena ispitivanja javnog mišljenja koja pokazuju Trumpov pad popularnosti svjedoče da je on i dalje pretežno popularan među republikanskim biračima. Oduševljeni su njegovim uspjehom u zatvaranju južne granice za ilegalne migrantske prijelaze, njegovom čistkom omraženih državnih birokrata i njegovim kulturnim ratom protiv politika “probuđenih” po pitanju roda i identiteta. Trumpa je očito pogodio pad rejtinga u anketama, koji je pripisao “kriminalnim” i “bolesnim” novinskim organizacijama. Ali on ostaje politički siguran zahvaljujući bezrezervnoj podršci republikanaca i kontinuiranoj nesposobnosti i nepopularnosti oporbenih demokrata.
Ipak, razdoblje takozvanog medenog mjeseca je završilo i sljedećih 100 dana upućuje na znatno veće izazove za ovog predsjednika. Primarni izazov s kojim se suočava je provesti svoj carinski rat – ili pobjeći od njega – na način koji ne šteti gospodarstvu ili njegovu položaju među glavnim pristašama. Luke na zapadnoj obali počinju se prazniti jer su pošiljke iz Kine, koje podliježu carini od 145%, zaustavljene. Poremećaji u lancu opskrbe i povećanje cijena uskoro će početi kažnjavati američke potrošače. Trump mora brzo postići dogovore s trgovinskim partnerima prije nego što gospodarstvo padne u recesiju.
Također se suočava s velikim preprekama svojim vanjskopolitičkim ciljevima – ruskom nepopustljivošću u vezi s njegovim mirovnim planom za Ukrajinu; nedostatkom napretka prema primirju u Gazi usred humanitarne katastrofe; teškim pregovorima s Iranom o njegovom nuklearnom programu zbog izraelskog pritiska da bombardira Iran. Trump je prošlog tjedna otpustio svojeg savjetnika za nacionalnu sigurnost Mikea Waltza, dijelom i zbog Waltzova tvrdokornog stava prema Rusiji i Iranu. Predsjednik osjeća ljutnju izolacionista unutar svojeg pokreta MAGA koji se glasno protive vojnom sukobu s Iranom.
Drugi Trumpov veliki izazov je usmjeravanje usvajanja zakona kroz Kongres kako bi se financirao njegov proračun i prioriteti potrošnje. Problem s kojim se suočava je pomirenje krajnje različitih stavova među republikancima o pitanjima poreza i potrošnje. Predsjednik traži produljenje poreznih rezova usvojenih tijekom njegova prvog mandata, što bi ministarstvo financija moglo koštati četiri bilijuna dolara, ali to je u suprotnosti s njegovim obećanjem da će se pozabaviti s nevjerojatnih 36 bilijuna dolara akumuliranog duga nacije. Trump nije voljan rješavati nepopularnost rezanjem skupih programa mreže socijalne sigurnosti koji koriste Amerikancima srednje klase. Zbog toga predlaže rezove u područjima koja nemaju široku političku potporu, kao što su strana pomoć, mirovne operacije UN-a i zaštita okoliša. No umjereni republikanci zabrinuti za svoje šanse za reizbor 2026. smatraju mnoga od predloženih smanjenja pretjeranima, a ekstremni konzervativci nedovoljnima. Ove “jastrebove deficita” vrijeđaju i demokrati i njihovi kolege republikanci, ali oni su jedini političari u Washingtonu koji su voljni iskreno se pozabaviti katastrofalnim problemom duga u zemlji.
Bijeg od stvarnosti zbog proračunskih pitanja upućuje na temeljni problem upravljanja u SAD-u: nespremnost američkog naroda da plati za zahtjeve koje postavlja saveznoj vladi i posljedičnu nesposobnost političara da usklade prihode i potrošnju. Posljedica toga je sustav koji strmoglavo juri prema insolventnosti. Donald Trump prvi je predsjednik u mnogo godina s političkim utjecajem koji je potreban da primora zemlju da živi u okviru svojih mogućnosti, ali on je više demagog nego državnik. Umjesto da od američkog naroda traži žrtve, njegovo rješenje je odbaciti američke međunarodne obveze i izvući prihode od stranaca putem carina. To je politika maštarija koja će, kad se unutar republikanska politička rasprava na kraju riješi, vjerojatno kulminirati daljnjim značajnim povećanjem američkog duga i ubrzanim dolaskom dana obračuna.
