"Nije me zapravo boljelo dok sam umirao. Da nisam bio uvjeren da su mi to posljednji trenuci života, nikad se ne bih rastegnuo po podu toaleta u zrakoplovu, tik do zahodske školjke", rečenice su kojima započinju memoari Alekseja Navaljnog. Knjigu je objavio Fokus, u prijevodu s engleskog Igora Rendića. Incident koji Navaljni opisuje dogodio se u kolovozu 2020. godine, na letu iz Moskve u sibirski grad Tomsk, u koji je Navaljni putovao zbog regionalnih izbora.
Kasnije je nekoliko neovisnih laboratorija utvrdilo da je Navaljni otrovan nervnim otrovom novičok, koji je Putinova tajna služba koristila dvije godine ranije, prilikom trovanja dvostrukog agenta Sergeja Skripalja i njegove kćeri Julije. Ruski kemičar Vladimir Ugljov, jedan od dvojice ljudi koji su 1970-ih sintetizirali novičok, koji je tad važio kao najotrovnija tvar na svijetu, u jednom je intervjuu izjavio da je od njih traženo da stvore otrov koji ubija u roku od deset minuta. Prema njegovim tvrdnjama, uspjeli su to vrijeme skratiti na samo šest minuta. Koncept novičoka sovjetska tajna služba stvorila je kako bi zaobišla UN-ovu Konvenciju o kemijskom naoružanju jer se ovaj nervni otrov proizvodi od dvije komponente, koje su nimalo ili vrlo malo otrovne, koje tek miješanjem postaju smrtonosne.
Djelovanje novičoka Navaljni uspoređuje s hakerskim DDOS napadom (bombardiranje servera milijunima informacija): "Kako biste se nosili s DDOS napadom, možete ponovno učitati postojeći server ili instalirati moćniji. Kad su ljudska bića u pitanju, stvar je složenija. Bombardiran s milijardu lažnih signala, mozak postane potpuno dezorijentiran i ne može procesuirati što se zbiva te se naposljetku ugasi. Nakon nekog vremena osoba prestane disati jer, na kraju krajeva, mozak i time upravlja. I tako vam djeluju nervni otrovi. Ponovno se trudim, u mislima provjeravam tijelo. Srce? Ne boli. Želudac? Sve u redu. Jetra i drugi organi? Nikakve neugode. Ukupni dojam? Užasan. Previše je sve to i na rubu sam smrti". Za pokušaj ubojstva Navaljni je, kad se oporavio, optužio Kremlj i Vladimira Putina, koji je izdao naredbu o "pokretanju aktivnih mjera": "To je fraza koju u svojim memoarima tradicionalno koriste službenici KGB-a i FSB-a, a znači da se problema treba riješiti tako što ćete se riješiti osobe koja ih stvara. Svašta se može dogoditi ljudima u svakodnevnom životu. Može vas pojesti tigar. Netko iz neprijateljskog plemena možda vas pogodi kopljem u leđa. Možda si slučajno amputirate prst dok se pred partnerom pravite važni svojim kulinarskim umijećem ili ostanete bez noge jer ste nesmotreno baratali motornom pilom u garaži. Cigla lako padne čovjeku na glavu, netko drugi pak padne kroz prozor. A tu su i svi uobičajeni srčani udari te različite druge tragedije, uznemirujuće, ali ne i iznenađujuće".
Aleksej Navaljni
Užasne halucinacije
Oporavak od trovanja također je bio traumatičan: "Povratak u normalan život iziskivao je nekoliko tjedana vrlo neugodnih i postojanih vizija. Čitav je proces bio poput rastegnutog i iznimno realističnog putovanja kroz krugove pakla. Ne bi me iznenadilo saznati da su zapravo cijeli koncept osmislili ljudi koji su preživjeli komu i vidjeli što i ja. Bio je to neprekinuti niz halucinacija kroz koje bih tek povremeno uhvatio tračak stvarnosti. Kako je vrijeme prolazilo, tako je bilo sve više stvarnosti, a sve manje halucinacija".
Navaljni se u memoarima, nakon detaljnog opisa pokušaja trovanja, vraća u dane djetinjstva, što su možda i ponajbolji dijelovi ove knjige. Odrastao je u mjestu Zalisji, koje se nalazi u Kijevskoj oblasti, u blizini Černobila, gdje je 1986. došlo do nuklearne nesreće. U Černobilu je, također, bila najbliža crkva u kojoj je Navaljni potajno kršten, bez očeva znanja, koji nešto slično nije smio napraviti jer je, kao časnik sovjetske vojske, bio ateist.
Nakon nesreće taj kraj je iseljen, uključujući i Zalisju: "Zalisja je bila raj na zemlji, bili su tu i potok i bujna stabla trešnje. Nakon što bi pastiri vratili stoku kući, mene bi dopala dužnost brige za bakinu golemu kravu i ja bih je, naravno, otjerao u staju. (...) Dana 26. travnja 1986. u jedan i pol ujutro, kad je došlo do eksplozije četvrtog nuklearnog reaktora černobilske elektrane, taj je raj uništen. Za ostatak svijeta bila je to velika nuklearna katastrofa. Za Sovjetski Savez bila je jedan od razloga za kolaps države koja se već mučila s ekonomskom krizom 'potpuno razvijenog socijalizma'. Za ukrajinski ogranak naše obitelji - užasna tragedija koja je izbrisala njihov stari život. Za mene je predstavljala prvi događaj, prvu lekciju koja je imala formativni učinak na moj pogled na svijet". Vlasti su u početku širile lažne informacije, pokušavajući zataškati nesreću: "Vlasti su lagale kad su rekle da nema opasnosti i očajnički su pokušavale spriječiti širenje zračenja. Vlada je tek trebala priznati da je černobilsku katastrofu uzrokovao nemar, stoga je službeno objašnjenje za te provjere bila potraga za saboterima. Iz tog je razloga u svakom gradu s nuklearnom elektranom bila podignuta razina pripravnosti".
Navaljni piše i o ratu u Afganistanu: "Rat u Afganistanu obilježio je veliki dio mojih sjećanja iz djetinjstva, no još je više obilježio sudbinu nacije. Grob SSSR-a nisu iskopali samo Černobil i ekonomska kriza, nego i slanje sovjetske vojske u Afganistan 1979. te desetogodišnji besmisleni rat koji je uslijedio. Ja sam taj rat ponajviše viđao kroz ceremonijalno crvene zvijezde na ulazima u stambene blokove. Na njima su neizbježno bili potpisi poput: 'Ovdje je živio taj i taj koji je junački dao život vršeći svoju međunarodnu dužnost u Demokratskoj Republici Afganistanu'. Tih su godina sve majke i očevi dječaka vojničke dobi bili prestravljeni da će im sinovi biti poslani u Afganistan. Bila je to užasna lutrija u kojoj je morala sudjelovati cijela zemlja. Užas je samo jačao kako se kući vraćalo sve više 'dvjestotica', što je bio vojni žargon za zapečaćeni lijes od cinka u kojem je vojska transportirala leševe, Teret 200".
Rat u Afganistanu obilježio je veliki dio mojih sjećanja iz djetinjstva, no još je više obilježio sudbinu nacije. Grob SSSR-a nisu iskopali samo Černobil i ekonomska kriza, nego i slanje sovjetske vojske u Afganistan 1979. te desetogodišnji besmisleni rat koji je uslijedio, opisuje Navaljni
Sjajni su dijelovi u kojima Navaljni piše o općoj situaciji u Sovjetskom Savezu: "Opisujući način funkcioniranja Sovjetskog Saveza, ruski je pisac Vasilij Šukšin rekao: 'Laži, laži, laži. Laži kao iskupljenje, laži kao okajanje krivnje, laži kao postignut cilj, laži kao karijera, prosperitet, medalje, stan... Laži! Čitava je Rusija prekrivena lažima kao krastama'. Zanimljivo je da se vojska donekle neobično ponosi svojom neprestanom imbecilnošću, što sam primijetio u godinama odraslog života. Redovito se komentiralo da su naši vojnici i časnici toliko naviknuti izvršavati apsurdne naredbe - recimo, na svoje sam oči vidio kako vojnici boje travu u zeleno prije inspekcije - da pod neprijateljskom vatrom mogu izvoditi prava čuda u pitanju discipline. Budući da su živjeli u takvu siromaštvu i toliko naviknuli na životne nedaće, nije bilo nikakve sumnje da bi u hipotetskom ratu porazili Amerikance čiji vojnici žive u luksuznim vojarnama i čiji svaki časnik ima svoj stan". Navaljni piše kako ne podnosi riječ "mentalitet", koji smatra izmišljenim konceptom. Unatoč tome, tvrdi da postoji "nekakva vrsta ruskog nacionalnog karaktera i da je značajan dio njega to hvalisanje o trpljenju nedaća": "Mi zaista trpimo užasne životne uvjete, kritiziramo i kukamo o vlasti, ali istovremeno se ponosimo time što preživljavamo u takvim strahotnim okolnostima i smatramo to prednošću u hipotetskom sukobu s drugim nacijama. No da, reći ćemo, Japanci prave dobre automobile, ali samo neka probaju složiti funkcionalan auto od rezervnih dijelova za tri različita i malo metala s otpada, baš kako je to učinio naš susjed Vasilij".
Alkohol je čudovište koje uništava ruski narod
Piše, također, i o alkoholizmu, "čudovišnom opijanju koje već stoljećima uništava ruski narod", kao o jednom od najvažnijih karakteristika ruskog mentaliteta. Prvi (i posljednji) političar u ruskoj povijesti koji se odlučio pozabaviti tim problemom bio je Mihail Gorbačov. Bez obzira na to što opravdava njegov potez, Navaljni smatra kako je Gorbačov počinio katastrofalnu pogrešku kada je pokrenuo inicijativu protiv konzumacije alkohola: "Od sedamdesetih je godina SSSR bio u kandžama duge krize s alkoholom. Neki istraživači nagađaju da je gotovo trećina ukupnih smrti bila izazvana alkoholom. Opijanje je postalo, ako ne već kulturna norma, onda u potpunosti uobičajena pojava. Bio je to trijumf licemjerja. Diljem države ravnatelji poduzeća prijetili su otkazima ako bi radnici na zabavama posluživali alkohol, a istovremeno su sami pili i smijali se vlastitim naredbama. Vlasti jesu naposljetku uspjele smanjiti stopu konzumacije alkohola. Prema službenim statistikama, prodaja alkoholnih pića po glavi smanjila se za 60 posto. U stvarnosti je ta brojka bila manja jer je statistika ignorirala brlju. No relativni uspjeh prve kampanje koštao je Gorbačova sve podrške i poštovanja naroda. Uskoro je postao meta pakosnih viceva i nikad nije povratio popularnost. Zapravo, sam je sovjetski sustav - koji se oduvijek trsio iskazati potpunu indiferentnost prema mišljenju naroda - zakazao suočen s golemim porastom nezadovoljstva. Nitko nije u to doba izračunavao stope popularnosti niti vršio ankete, ali uvjeren sam da je kampanja protiv alkoholizma, iako pozitivna u smislu šire slike, paradoksalno bila jedan od uzroka raspada SSSR-a. Pripomogla je općenitom gubitku stava da je režim svet i postalo je uobičajeno žestoko ga kritizirati ne samo u disidentskim krugovima, nego i među narodom".
Odavno sam odustao od analiziranja i predviđanja ponašanja i Putina i Kremlja. Previše je tu iracionalnosti, piše Navaljni
Najvažniji fenomen iz devedesetih, o kojemu Navaljni piše, organizirani je kriminal: "Dok sam ja razmišljao o tome koji fakultet upisati, fenomen tog doba personificirao se u našem gradiću u liku muškarca s bijelim čarapama. Bile su vrlo vidljive jer je držao noge ispružene kroz prozor svojeg Audija. Ne znam koliko je udobno bilo tako sjediti, ali bilo je očito da želi svima dati do znanja koliko je nadmoćan. Tom je pojedincu ime bilo Emil i bio je glavni razbojnik u našem gradu. Devedesete su bile 'proklete' jer se u svakom selu znalo tko je glavni razbojnik i koje bande tu operiraju. Organizirani je kriminal nekako ponikao preko noći i odmah zauzeo užasno važnu ulogu u našem javnom životu. Prisutnost takva gospodina u bijelim čarapama bila bi nezamisliva u vrijeme Sovjetskog Saveza. Naravno da je bilo kriminalaca koji su završili u zatvoru i trgovaca na crnom tržištu koji su vodili ilegalne poslove, ali za pojmove običnoga građanina to se sve zbivalo na nekom drugom planetu". Organizirani kriminal vrlo je brzo stvorio čvrstu hijerarhiju: "Svaki je poslovni pothvat, od male trgovine do tvornice, imao vlastitu 'krišu', to jest 'krov'. 'Kriša' je bila najvažnija riječ devedesetih. Unutar dvije minute od početka razgovora o bilo kojem poduzetniku postavilo bi se pitanje: 'Tko mu je kriša'? Rusiju je preplavio val pjesama o zločincima koje su, sad mi se čini, zapravo bile naš odgovor na country glazbu". Uz organizirani kriminal, ruske devedesete obilježila je korupcija, koja je zahvatila sve pore društva, pa i obrazovanje: "Ali kad bi sami studenti podmićivali profesore da prođu ispit, e, od toga bi mi otpala vilica. Svaki se ispit dao proći uz mito i to je bila javna tajna. Svakako je bilo profesora koji ne bi u džep stavili stotke koje bi studenti sakrili u udžbenik. Zapravo, većina profesora nije tako otvoreno i besramno uzimala mito, ali uvijek je bilo nekoga na odjelu tko bi uzeo pedeset dolara za sebe i sto za profesora (barem bi to tvrdio, a vjerojatno spremao sve u svoj džep) i riješio vas problema".
Navaljni se, također, pita zbog čega se Rusija devedesetih, po uzoru na druge zemlje Istočne Europe, nije transformirala u demokratsko društvo: "Sada, kad imamo na tone autobiografskih svjedočanstava i intervjua i arhivske građe te ponajviše od svega sad kad vlastitim očima vidimo da su se 'reformatori devedesetih' pretvorili u Putinove ulizice, propagandiste, oligarhe i birokrate, koji su k tome svi redom bogataši, trebali bismo biti pošteni i odbaciti licemjerje i bilo kakav pokušaj da sami sebi opravdamo vlastite potraćene godine. Trebali bismo priznati da nikad nije bilo demokrata na vlasti u Rusiji, barem ne u smislu osoba s iskreno liberalnim, demokratskim pogledom na svijet. Objektivan pogled na Jeljcinovu eru suočit će nas s užasnom istinom koja objašnjava Putinov uspon prema moći: u postsovjetskoj Rusiji nikad nije bilo demokrata na vlasti, a kamoli liberala koji zagovaraju slobodu i bore se protiv konzervativaca koji očajnički žele uskrsnuti SSSR. Svi su oni - uz rijetke iznimke kao što su Jegor Gajdar i Boris Nemcov koji su se dokazali nepotkupljivima te smogli snage ili za mirovinu (Gajdar) ili otpor povratku autoritarijanizma (Nemcov) - bili pogana horda licemjernih lopina i bitangi".
'Liberal' Medvedev
Od priloga o korupciji, koje je Novaljnijeva stranka godinama objavljivala na YouTubeu i društvenim mrežama, vrijedi izdvojiti onaj o Dmitriju Medvedevu, Putinovu dugogodišnjem prijatelju i suradniku: "Svi su se rugali Medvedevu dok je bio predsjednik. Pravio se liberalom, prigrlio nove tehnologije, novine i internet. Otvorio je profile na Instagramu i Twitteru, što je za pojmove ruskih javnih službenika bilo kao da je odletio na Mjesec. (Putin ne koristi društvene mreže i ne zna se služiti računalom. Internet je proglasio zavjerom CIA-e.) Jedino 'postignuće' koje se zadržalo nakon Medvedevljeva mandata bilo je da je milicija preimenovana u policiju. Medvedev se doimao bezopasnim. Imao je nadimke kao Jadničak i Dimon (neformalna i pomalo uvredljiva inačica njegova imena). Ispostavilo se da Medvedev nije samo budala, nego i da je strašno korumpiran. Koristio se mrežom dobrotvornih organizacija kojima je uzimao novac od oligarha i preko kojih je kupovao luksuzne domove".
Medvedev se doimao bezopasnim. Imao je nadimke kao Jadničak i Dimon (neformalna i pomalo uvredljiva inačica njegova imena). Ispostavilo se da Medvedev nije samo budala, nego i da je strašno korumpiran
Sudski proces, koji je uslijedio nakon Navaljnijeva povratka s liječenja u Rusiju, autor opisuje kao kafkijanski: "Odavno sam odustao od analiziranja i predviđanja ponašanja i Putina i Kremlja. Previše je tu iracionalnosti. Putin ima moć već više od dvadeset godina i, kao bilo kojem drugom vođi u povijesti koji se toliko dugo održao na položaju, glava mu je puna mesijanskih opsesija. U Rusiji je totalni klišej reći za sudski postupak da je kafkijanski. Taj sam pridjev pripisivao svakom suđenju na kojemu sam bio sve dok mi nije postalo neugodno koristiti takvu olinjalu frazu. No ovo je doslovno bilo baš to".
Četvrti, posljednji dio knjige, nazvan "Zatvor", predstavlja dnevnik koji je Navaljni vodio u zatvoru do pred samu smrt. Započeo ga je 21. siječnja 2021. godine: "Odlučio sam da ću ipak pisati dnevnik. Kao prvo, Oleg (Navaljnijev brat, op.a.) mi je već dao par bilježnica. Kao drugo, bila bi šteta da tako krasan datum kao 21. 1. 21. propadne. I treće, ako ništa ne budem bilježio, zaboravit ću neke zabavne stvari koje su se dogodile. Recimo danas. Odveli su me psihologu i baš sam sad kod njega. Soba je četiri puta osam metara. Ima stol i tri stolca (svi zakovani za pod) i poveće zrcalo u niši u zidu. Baš je kao u filmovima: uvjeren sam da s druge strane stoje ljudi. Promatraju".
Navaljni nije bio nešto silno obrazovan, o čemu svjedoče pojedini dijelovi njegova dnevnika: "Završio sam s 'Gospođom Bovary'. Razočaravajući roman. Spremao sam se napisati da je samo slabija verzija 'Ane Karenjine', ali nema tu usporedbe. Sada, kad sam završio s kretenskim Flaubertom, vratio sam se drugom svesku sabranih Maupassantovih djela. Navodno je bio Flaubertov učenik, ali milijardu je puta bolji od njega. Stigla je kutija pisama. Jedno sadrži citat Ernsta Jüngera: 'Poraz počinje neobuzdanim ponašanjem'. Ne znam tko je Ernst Jünger. Moram nekoga pitati da mi isprinta njegovu stranicu s Wikipedije". Početkom travnja 2021. godine Navaljni je započeo štrajk glađu: "Prvi je dan mog štrajka glađu bio kao i bilo koji drugi. Jučer su mi gadovi zatvorili vodu, a to znači da ništa nisam ni jeo ni pio cijeli dan. Jutros sam popio malo vode i osjećao se pijano. Odveli su me u ambulantu. Svakoga tko štrajka glađu obavezno podvrgnu pregledu. Vagali su me, naravno. Osamdeset pet kila. Imao sam devedeset tri kad sam došao". Navaljni je štrajk glađu okončao dvadesetak dana kasnije, 23. travnja. U tom trenutku težio je 73,4 kilograma, dvadesetak manje nego što je imao kad je zatvoren.
Posljednji dnevnički zapis Navaljni je zapisao 17. siječnja 2024. godine, mjesec dana prije smrti: "Vratio sam se u Rusiju nakon liječenja zbog trovanja prije točno tri godine. Uhitili su me u zračnoj luci. I već sam tri godine u zatvoru. Vlasnici 'zlatnih putovnica' i 'offshore' računa agresivni su domoljubi. Laži i samo laži. Urušit će se to, kolabirati. Putinistička država ne može opstati. Jednog ćemo dana pogledati i nje više neće biti. Pobjeda je neizbježna. Ali zasad ne smijemo odustati i moramo se boriti za svoja uvjerenja".
