Ono što je prije deset godina izgledalo kao tehno fantazija - dronovi koji iz oblaka napadaju kritičnu infrastrukturu - danas je ratna svakodnevica. Ukrajina je to naučila krvavo i brzo. A Europa konačno shvaća: ili će uspostaviti vlastiti digitalni štit ili će gledati vlastiti zračni prostor kako postaje igralište za one iz Kremlja koji ne poštuju ni konvencije ni suverenitet, piše ekspertni tim za Express.
Zid neće biti zid u klasičnom smislu. Neće imati bodljikavu žicu niti betonske stupove. Ovaj zid sastojat će se od elektrooptičkih senzora, radara kratkog dometa, pasivnih prijamnika i sustava elektroničkog ratovanja, povezanih u mrežu koja mora djelovati u realnom vremenu. Cilj je jasan: detektirati, ometati i - ako treba - neutralizirati sve što leti, a ne bi smjelo. Zvuči ambiciozno? Jest. Ali iskustva s bojišta pokazuju da drugačije ne ide. U Ukrajini dron od tisuću eura može uništiti tenk od 10 milijuna. Dron od 300 eura može postati precizno oružje ako ga vodi umjetna inteligencija. Oni ne napadaju u jednom valu - nego u rojevima. I kad se jedan sruši, deset drugih preuzme njegovu putanju. To je asimetrija 21. stoljeća.
U tom kontekstu iznenađujuće djeluje činjenica da Hrvatska, s Nizozemskom i Latvijom, želi preuzeti vodstvo u razvoju europskih kapaciteta za borbu protiv dronova. Najava nizozemskog ministra obrane da upravo te tri zemlje vode inicijativu u okviru NATO-a nije samo protokolarna izjava - to je signal da se Hrvatska kreće prema poziciji južnog strateškog čvora nove europske sigurnosne mreže.
Zašto Hrvatska? Prvo, zbog geografije. Kao članica EU-a i NATO-a na južnom rubu Unije, Hrvatska predstavlja logičnu točku za južni sektor “zida dronova” - zaštitu Sredozemlja i Jadranskog mora od ilegalnih preleta, krijumčarskih i potencijalno terorističkih dronova. Tko god drži jug Europe, drži Sredozemlje. Tko drži Sredozemlje - kontrolira prilaz europskom kopnu s juga i jugoistoka. Hrvatska se ne graniči s Rusijom, ali njezin zračni prostor postaje sve važniji u kontekstu šireg južnog krila NATO-a. Drugo, Hrvatska više nije samo potrošač tuđe tehnologije. Domaća industrija - tvrtke poput DOK-ING-a, HS Produkta, Šestan-Buscha, Orqe i sličnih - već godinama dokazuje sposobnost vrlo brzog odgovora na vojne izazove.
Pobrojane tvrtke imaju know-how u FPV dronovima, robotici, elektronici, naoružanju i oklopnim sustavima. To je osnova za razvoj domaćih dronskih i protudronskih sustava. Uz znanstvenu podršku institucija poput FER-a i Fakulteta strojarstva i brodogradnje, Hrvatska se može pozicionirati kao razvojno-testni centar za južni sektor “zida dronova”. Treće, Hrvatska ima ono što Latvija i Nizozemska nemaju - operativni prostor. Vojni poligoni, more, planinski reljef - idealni uvjeti za testiranje sustava detekcije i ometanja u različitim terenskim uvjetima. Teren koji je rijetkost u Europi.
Cijeli tekst o Hrvatskoj kao važnom igraču u "zidu dronova" pročitajte OVDJE.
