Top News
4196 prikaza

Rus će prije umrijeti nego priznati da je bio u krivu

1/3
Deniev Dagun/CC BY 4.0
'Zapravo su u Europi svi gejevi', 'zapravo, suci mrze našu nogometnu reprezentaciju', 'zapravo, Putin je veliki lider', 'zapravo sve zlo dolazi od Amerike', 'zapravo smo mi - Rusi - izabrani narod'...

Selim se u Rusiju 2004. godine, kad Lukašenko zatvara moj fakultet. Mogu otići studirati u prekrasni Prag, odabrati Varšavu ili čudesni Krakov, ali moja baka kaže da svaka obrazovana mlada osoba jednostavno mora barem nekoliko godina svojeg života proživjeti u Sankt-Peterburgu. Ja je iz nekog razloga slušam.

Listopad je, pada mokri snijeg. Odmah prvog dana dvaput su me gotovo oborili na pješačkom prijelazu (uzalud sam pomislio da se može prijeći kad je zeleno svjetlo). Vidim svađu s primjenom hladnog oružja i čopor pasa lutalica kojemu nisam bio drag. Neki psi usklađeno reže. Ugodnoga je (za prvi dan) malo. Vidim stotine zgrada koje samo što se nisu srušile, ali moje glavno zaprepaštenje leži na području jezika.

Kao što sam već pisao, prije selidbe u najveću zemlju na svijetu uspio sam studirati na Filozofskom fakultetu na Minškom europskom humanističkom sveučilištu, gdje su nam usađivali jednu vrlo jednostavnu naviku - svaki iskaz treba započinjati riječju “vjerojatno”. “Vjerojatno je ovo i ono, vjerojatno je ovako i onako.” Mi nikad ništa ne znamo sa sigurnošću, daleko smo od istine. Možemo tek pretpostavljati. Tijekom debata mi samo izražavamo svoju točku gledišta, a ona je, sasvim je moguće, pogrešna. “Vjerojatno”, inzistirali su moji učitelji, “ostaje jedinom prihvatljivom polazišnom lukom bilo koje misli”. Sve što možemo učiniti jest kolebati se, postavljati pitanja i polako, korak po korak, oprezno, približavati se krhkoj istini koja će se, sasvim je moguće, smjesta osuti u našim rukama. Sumnjam, dakle jesam - učili su nas, parafrazirajući Descartesa.

Odmah prvog dana shvaćam da u Rusiji ovo pravilo uglavnom ne funkcionira. Izraz “zapravo” - eto čime ovdje, u pravilu, započinju iskazivanje. Poštapalica? Simptomatična.

”Zapravo su u Europi svi gejevi”, “zapravo, suci mrze našu nogometnu reprezentaciju”, “zapravo, Putin je veliki lider”, “zapravo sve zlo dolazi od Amerike”, “zapravo smo mi - Rusi - izabrani narod”...

S vremenom se navikavam na to da u Rusiji rijetko tko ima naviku sumnjati. Mislim da se u tom “zapravo” i krije golema količina problema ruskog društva. Čini mi se (ja, dakako, možda griješim) da se jedan od temeljnih problema Rusije krije u ovom: sumnjati i priznavati svoje pogreške izjednačava se s porazom. Rus će prije umrijeti nego priznati da je bio u krivu. Sumnjati ovdje označava pokazivati svoju slabost, a biti slabim u zemlji u kojoj se stoljećima stvara kult snage - ne smije se ni u kojem slučaju.

Čitav obrazovni sustav u Rusiji je organiziran tako da osoba ovdje ne uči, nego dobiva znanje. Znanja se u Rusiji ne stječu, nego predaju, kao COVID. Ovih je dana u Rusiji uništeno posljednje liberalno sveučilište u kojemu ste sami mogli odabirati predmete - od sada nadalje i zauvijek vi morate saznavati samo ono što vam je dozvoljeno saznavati. Mentorstva, seminari - sve je to beskorisno! Čemu to? Radi čega? U najvećoj zemlji na svijetu, kao i prije, obožavaju neprekinuta predavanja. Tijekom ovih događaja od vas se ne zahtijeva sudjelovanje, od vas se zahtijevaju tek poslušnost i prihvaćanje. Čuli smo, zapisali, naučili, položili. Nije potrebno pitati, nužno je barem nešto upamtiti. Rezultat: dobivamo golemu količinu ljudi koji započinju frazu izrazom “zapravo”. Zašto? Zato što su oni navikli na to da im se predaje uvjetno “provjereno” znanje. “Zapravo, ja znam odgovor!” - “Zašto?” - “Zato što sam ja negdje čuo nešto o tome, meni je netko nešto rekao, možda u školi, možda na televiziji...”

Možda vam televizija laže? Zapravo, ne!

S oponentom iz Rusije, potpuno nebitno je li on liberal ili čovjek koji naziva liberale “liberastima”, u pravilu je teško voditi diskusiju. U Rusiji nema kulture sumnje. Većina ljudi s kojima sam razgovarao o ovoj temi iskreno smatra da se bit rasprave svodi na to da se razuvjeri “protivnika”, ali uopće ne zato da bi se barem za korak približili istini (ako je to uopće moguće). Programi na ruskoj televiziji su, čini se, dobra potvrda toga. Ovdje nije ključno čuti protivnika, nego nadglasati ga. Lokalni voditelji nikad i ni u što ne sumnjaju, lokalni deputati znaju odgovore na sva pitanja, Ministarstvo vanjskih poslova, kako mi se čini, uopće je obaviješteno o čitavoj povijesti čovječanstva sve do njegova posljednjeg dana. Jedino nije jasno: zašto pri toliko totalnoj razini obaviještenosti u Rusiji sve do sada nije odgovoreno na pitanje o jajetu i kokoši (vjerojatno ja nešto ne znam). Predsjednik Rusije i uopće ne smatra potrebnim spuštati se do razine “vjerojatno”. Tijekom svih godina vladavine Putin ni jednom nije sudjelovao u realnim debatama. Istina se rađa u raspravi? Ne, istina se rađa u njegovoj glavi! Zapravo? Vjerojatno...

Izgleda da propagandna mašina u Rusiji tako sjajno radi samo zato što društvo ne sumnja. Suvišni korak, beskorisna funkcija. Televizijski gledatelji ne stižu posumnjati u ono što im pokazuju federalni kanali. Djelatnici federalnih kanala ne sumnjaju u to da im se za učinjeno neće ništa dogoditi i ne sumnjaju u priručnike s uputama koje im donose iz Kremlja. Sumnjati znači trošiti vrijeme i samo gomilati probleme. Ne sumnjati je praktično i čak spasonosno. Da bi čovjek odjednom posumnjao potrebno je ponuditi samome sebi barem jednu alternativnu opciju. Da bi se ponudilo barem jednu alternativnu opciju, potrebno je malo se napregnuti. Postavlja se pitanje: čemu? Čemu sumnjati, ako je “zapravo” i ovako i onako sve jasno? Ako “zapravo” postoje ljudi koji su već sve učinili i odlučili za vas? Čemu kolebanje, ako to “zapravo” neće ništa promijeniti, ako “zapravo”, “zapravo”, “zapravo”...

Ovih dana, u nastojanjima da shvatimo kako je Rusija došla do toga da je rat protiv Ukrajine moguć, važno je da ne zaboravimo da se u ruskom društvu ne postavlja protupitanje. A zašto bi taj rat bio nemoguć, ako su ZAPRAVO svi Ukrajinci nacisti i ako je zapravo to naša zemlja? Ono što se ovih tjedana događa u Ukrajini nije trenutačni sukob, nego sukob koji je moguć po mnogo čemu zbog fundamentalnih problema unutar ruskog društva, sukob koji svojim korijenjem seže duboko u odsustvo kulture sumnje.

U Rusiji su se odučili od slušanja jedni drugih, u Rusiji su se odučili od prihvaćanja tuđe točke gledišta. U Rusiji su se odučili, ako su uopće ikad to i znali, sumnjati u vlastite misli. Rusima se, u pravilu, sviđa to što govore. Rusima se (dakako, ne svima) sviđa osjećati svoju ispravnost - to je posebnost nacionalnog karaktera i ako će se i dalje tako nastaviti, ne treba očekivati ništa dobro tijekom sljedećih stoljeća. Uostalom, ja, vrlo vjerojatno, griješim...

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • BESTpartizan 10:07 17.Travanj 2022.

    to su učili od staljina