Duboko ispod površine Karipskog mora, u čeličnom trupu sovjetske podmornice B-59, ljudi su se gušili od vrućine. Temperatura u pojedinim prostorijama bila je nesnosna, zrak ustajao, baterije gotovo prazne, a radio-veza s Moskvom prekinuta. Nitko od časnika nije znao je li rat između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država već počeo. S vremena na vrijeme podmornicom bi odjeknula snažna detonacija. Američki ratni brodovi bacali su eksplozivne naprave u more pokušavajući natjerati sovjetsku posadu da izroni. Međutim, ljudima zarobljenima u metalnoj utrobi podmornice te eksplozije nisu zvučale kao upozorenje. Zvučale su kao napad. Bio je 27. listopada 1962. godine, dan koji je u povijest ušao pod nazivom Crna subota. Svijet se nalazio usred Kubanske raketne krize, najopasnijeg sukoba Hladnog rata. Američki predsjednik John F. Kennedy i sovjetski vođa Nikita Hruščov vodili su dramatičnu političku i vojnu konfrontaciju zbog sovjetskih nuklearnih projektila raspoređenih na Kubi, nadomak američke obale. Dvije supersile bile su spremne na rat, njihove nuklearne snage nalazile su se u visokom stupnju pripravnosti, a svaki pogrešan potez mogao je izazvati katastrofu.
Upravo toga dana, daleko od Washingtona i Moskve, na podmornici B-59 odvijala se drama za koju dvojica najmoćnijih ljudi na svijetu nisu ni znala. Njezin zapovjednik Valentin Savicki bio je uvjeren da su ih Amerikanci napali. Prema kasnijim svjedočanstvima članova posade, u jednom je trenutku zahtijevao pripremu torpeda s nuklearnom bojnom glavom. Sovjeti su, naime, u tajnosti opremili podmornicu taktičkim nuklearnim oružjem. Amerikanci koji su je progonili nisu imali pojma da se na brodu nalazi torpedo dovoljno razoran da uništi veliki ratni brod i izazove mogući lanac nuklearnih odgovora. No na B-59 nalazio se još jedan čovjek. Zvao se Vasilij Aleksandrovič Arhipov, imao je 36 godina i bio načelnik stožera sovjetske 69. podmorničke brigade. Nije bio zapovjednik podmornice, ali imao je dovoljno visok položaj da sudjeluje u odlučivanju o uporabi nuklearnog oružja. Kada je Savicki, u strahu da je rat već započeo, razmatrao nuklearni napad, Arhipov je inzistirao na oprezu. Smatrao je da detonacije nisu dokaz da Amerikanci pokušavaju potopiti podmornicu. Trebalo je provjeriti što se događa, a ne započeti nuklearni sukob na temelju pretpostavke. Torpedo nije ispaljen. Koliko je svijet tada doista bio blizu katastrofi, postalo je poznato tek desetljećima kasnije. Američki National Security Archive objavio je 2022. dokumente i svjedočanstva koji potvrđuju da je Savicki ozbiljno razmatrao uporabu nuklearnog torpeda te da je Arhipov pomogao spriječiti takvu odluku. Povjesničari pritom upozoravaju da pojedinosti dramatičnog razgovora među časnicima nisu u cijelosti utvrđene.
Vasilij Arhipov
Kubanska raketna kriza počela je nakon što su američki izviđački zrakoplovi U-2 fotografirali sovjetska raketna postrojenja na Kubi. Sovjetski Savez, pod vodstvom Nikite Hruščova, odlučio je rasporediti nuklearne projektile na otoku kojim je nakon revolucije 1959. vladao Fidel Castro. Za Moskvu je to bio način zaštite Kube od moguće nove američke invazije, ali i odgovor na američku nuklearnu nadmoć i projektile koje su Sjedinjene Države rasporedile u Turskoj, blizu sovjetskih granica. Za Washington je prisutnost sovjetskih projektila na Kubi predstavljala neposrednu stratešku prijetnju. Kennedy je 22. listopada televizijskim obraćanjem objavio da SAD uvodi pomorsku karantenu oko Kube kako bi spriječio dopremu dodatnog ofenzivnog oružja. Američke ratne snage pripremale su se za mogući sukob, a vojni zapovjednici razmatrali su bombardiranje sovjetskih postrojenja i invaziju otoka. Hruščov nije želio povući projektile bez dogovora, dok Kennedy nije mogao politički prihvatiti njihovo trajno raspoređivanje nekoliko stotina kilometara od američke obale. Svijet je danima pratio dramatične poruke između Washingtona i Moskve. U vojnom vrhu obje države postojali su ljudi koji su zagovarali odlučnije, pa i vojne poteze. Opasnost nije predstavljala samo svjesna odluka dvojice čelnika da započnu rat, nego i mogućnost da lokalni incident pokrene eskalaciju koju više nitko neće moći kontrolirati. A 27. listopada takvih incidenata bilo je nekoliko. Iznad Kube sovjetska protuzračna obrana oborila je američki izviđački zrakoplov U-2. Poginuo je pilot Rudolf Anderson. Istoga dana drugi američki U-2 slučajno je zalutao u sovjetski zračni prostor, zbog čega su podignuti sovjetski lovački zrakoplovi, dok su Amerikanci poslali vlastite avione da ga zaštite. U takvoj atmosferi i najmanja pogreška mogla je biti protumačena kao početak Trećeg svjetskog rata. Istodobno je ispod površine mora djelovala skupina sovjetskih podmornica koje su u najvećoj tajnosti upućene prema Kubi.
Početkom listopada 1962. iz sovjetske baze u Kolskom zaljevu isplovile su četiri dizelsko-električne podmornice klase Foxtrot, označene B-4, B-36, B-59 i B-130. Njihovo raspoređivanje bilo je dio šire sovjetske vojne operacije povezane s Kubom. Svaka podmornica nosila je konvencionalna torpeda, ali i po jedan torpedo s nuklearnom bojnom glavom. Njegova eksplozivna snaga bila je približno usporediva s bombom bačenom na Hirošimu. Američka mornarica znala je da sovjetske podmornice djeluju u području Kariba i aktivno ih je tražila, ali nije znala da one raspolažu nuklearnim torpedima. Podmornice su bile dizajnirane za operacije u hladnijim vodama Atlantika, a ne za dugotrajan boravak u toplom Karipskom moru. Zbog toga su posade trpjele iznimno teške uvjete. Klimatizacija i ventilacija nisu mogle učinkovito rashlađivati unutrašnjost, a podmornice su morale redovito dolaziti bliže površini kako bi radom dizelskih motora punile baterije. Američki ratni brodovi pokušavali su ih locirati sonarom i prisiliti na izranjanje.
Stanje na B-59 je postupno postajalo nepodnošljivo. Kako su baterije gubile snagu, smanjivale su se mogućnosti manevriranja. Posada je bila iscrpljena, a nakon duljeg prekida komunikacije s Moskvom časnici nisu znali kakav je politički i vojni razvoj situacije iznad njih. Amerikanci su koristili male signalne dubinske eksplozivne naprave. Njihova je svrha bila upozoriti sovjetske podmornice da su otkrivene i zahtijevati njihovo izranjanje radi identifikacije. Washington je preko diplomatskih kanala obavijestio Moskvu o takvoj proceduri. No informacija nije pravodobno stigla do svih sovjetskih podmorničkih zapovjednika. Zbog toga su Amerikanci mislili da šalju razumljiv signal, dok su Sovjeti mogli vjerovati da su izloženi neprijateljskom napadu.
Tijekom 27. listopada američki razarači, među kojima je bio USS Cony, nastavili su potragu za podmornicom B-59. Na površini se nalazila daleko nadmoćnija američka pomorska skupina. Ispod nje, u sve težim uvjetima, sovjetska je posada pokušavala izbjeći otkrivanje. Eksplozije su odjekivale kroz trup podmornice. Svaki novi udarac povećavao je napetost među mornarima, a zapovjednik Savicki suočavao se s problemom za koji nije imao pouzdano rješenje. Nije mogao uspostaviti vezu s Moskvom i nije mogao znati jesu li Amerikanci samo upozoravali podmornicu ili je započeo rat. Prema kasnijem svjedočanstvu Vadima Orlova, člana posade zaduženog za presretanje radijskih komunikacija, Savicki je u jednom trenutku bio toliko uznemiren da je bio spreman upotrijebiti nuklearni torpedo. Kasnije se često navodilo da su se o lansiranju morala usuglasiti trojica časnika: zapovjednik Valentin Savicki, politički časnik Ivan Maslenikov i Vasilij Arhipov. Prema toj rekonstrukciji, Savicki i Maslenikov bili su spremni odobriti uporabu oružja, a Arhipov je bio jedini koji se usprotivio.
Prema svjedočanstvima sovjetskih časnika, Savicki je nakon izranjanja bio zaslijepljen reflektorima i uznemiren niskim preletima američkih zrakoplova. Američki brodovi i zrakoplovi izvodili su manevre koje je sovjetski zapovjednik mogao protumačiti kao početak neprijateljskog djelovanja. Savicki je tada, prema sjećanjima drugih članova posade, naredio hitno zaranjanje i pripremu nuklearnog torpeda. No ta zapovijed nije stigla do časnika odgovornog za torpedno naoružanje. Arhipov, koji je bio uz zapovjednika na tornju podmornice, uvjerio ga je da Amerikanci signaliziraju, a ne izvode napad. Savicki je odustao od opasne odluke.
Vasilij Arhipov nije bio neiskusan časnik koji se prvi put suočio s opasnošću nuklearnog oružja. Godinu dana prije Kubanske raketne krize preživio je jednu od najpoznatijih nesreća u povijesti sovjetske podmorničke flote. U srpnju 1961. služio je na nuklearnoj podmornici K-19, prvoj sovjetskoj podmornici s balističkim projektilima na nuklearni pogon. Tijekom plovidbe na sjevernom Atlantiku došlo je do ozbiljnog kvara rashladnog sustava jednog od nuklearnih reaktora. Temperatura reaktora opasno je rasla, a posada se suočila s mogućnošću njegova teškog oštećenja i oslobađanja radioaktivnog materijala. Budući da podmornica nije imala odgovarajući pričuvni rashladni sustav, članovi posade morali su improvizirati rješenje. Mornari su ušli u područje izloženo smrtonosnoj razini zračenja i ručno postavljali cijevi kako bi omogućili dodatno hlađenje reaktora. Više pripadnika posade umrlo je od posljedica akutne radijacijske bolesti, a brojni drugi pretrpjeli su dugoročne zdravstvene posljedice. Arhipov je bio jedan od časnika na K-19 i izravno je svjedočio opasnostima nuklearne tehnologije. I sam je bio izložen zračenju. Ta je epizoda postala poznata široj javnosti i zahvaljujući filmu K-19: The Widowmaker s Harrisonom Fordom i Liamom Neesonom u glavnim ulogama.
U svojem izlaganju na povijesnoj konferenciji u Moskvi 1997. godine Arhipov je opisao koliko su američke akcije bile zastrašujuće za sovjetske mornare. Zrakoplovi su prelijetali na vrlo malim visinama, brodovi manevrirali u neposrednoj blizini podmornice, a reflektori su zasljepljivali časnike na tornju. U takvoj situaciji, objasnio je, zapovjednik je mogao pomisliti da je pod stvarnim napadom i narediti ponovno zaranjanje. Samo dan poslije, 28. listopada 1962., Hruščov je javno pristao povući sovjetske rakete s Kube, uz američko obećanje da neće izvršiti invaziju na otok. Dio dogovora bilo je i povlačenje američkih projektila Jupiter iz Turske, o čemu se tada nije javno govorilo. Kubanska raketna kriza time je krenula prema završetku.
Ova priča desetljećima je bila skrivena od javnosti. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, 1995. ruski novinar Aleksandar Mozgovoj objavio je tekst temeljen na razgovorima s Vadimom Orlovom, jednim od sudionika događaja. Arhipov je 1997. prvi put javno iznio svoja sjećanja na incident, ali je bio vrlo suzdržan. Nije želio govoriti o vlastitoj ulozi kao o herojskom pothvatu, a pojedine najosjetljivije detalje izbjegavao je spominjati. Tek je 2002. godine, na konferenciji u Havani održanoj povodom četrdesete godišnjice Kubanske raketne krize, priča o B-59 postala široko poznata međunarodnoj javnosti. Tada su povjesničari, bivši vojni dužnosnici i istraživači dobili priliku usporediti američke i sovjetske dokumente te rekonstruirati događaje koji su se odvijali 27. listopada 1962.
Vasilij Arhipov nastavio je službu u sovjetskoj mornarici. Tijekom karijere napredovao je do čina viceadmirala, obnašao visoke zapovjedne dužnosti i sudjelovao u obrazovanju novih generacija mornaričkih časnika. Nikada nije postao javna zvijezda niti je za života stekao međunarodnu slavu zbog svoje uloge u Kubanskoj raketnoj krizi. Umro je 19. kolovoza 1998. godine, u dobi od 72 godine, četiri godine prije konferencije u Havani koja je njegovo ime učinila poznatim diljem svijeta. Njegova supruga Olga kasnije je govorila o čovjeku koji je svoju vojnu službu shvaćao ozbiljno i koji se nije volio javno hvaliti svojim postupcima. Mnogo godina poslije počela su stizati priznanja. Godine 2017. organizacija Future of Life Institute posthumno mu je dodijelila nagradu za doprinos očuvanju čovječanstva od katastrofalnih rizika.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Svaka Čast na razumnoj odluci u jako kritičnom trenutku.