U Norveškom moru, na dubini od gotovo 1700 metara, leži olupina koja predstavlja jedan od najjezivijih podsjetnika na Hladni rat. To je K-278 Komsomolets, sovjetska nuklearna jurišna podmornica koja je potonula 7. travnja 1989. godine nakon katastrofalnog požara. Više od tri desetljeća kasnije, dok njezin trup od titana polako nagriza korozija, olupina nije samo grobnica za 42 stradala mornara, već i tempirana radioaktivna bomba.
Kada je porinuta 1983. godine, K-278 Komsomolets bila je vrhunac sovjetske podmorničke tehnologije. Pripadala je jedinstvenom Projektu 685, klasi koju je NATO označio kao "Mike". Njezina najistaknutija značajka bio je dvostruki trup, s unutarnjim, tlačnim trupom izrađenim od titana. Ovaj skupi i tehnološki zahtjevan materijal omogućio joj je da postigne ono što nijedna druga podmornica dotad nije mogla. Dana 4. kolovoza 1984. godine, Komsomolets je zaronila na rekordnu dubinu od 1020 metara, dvostruko dublje od operativnih granica najboljih američkih podmornica. Ta sposobnost činila ju je gotovo nevidljivom za protivničke sonare, dajući Sovjetskom Savezu stratešku prednost u podvodnom ratovanju. Dizajnirana je da nosi kombinaciju torpeda i krstarećih raketa, uključujući dva torpeda opremljena nuklearnim bojevim glavama. Uz to, imala je niz naprednih automatiziranih sustava koji su omogućavali da njome upravlja relativno mala posada od 69 članova.
Ironično, sudbinu ovog tehnološkog diva nije zapečatio neprijatelj, već nesretan splet okolnosti duboko unutar njezina trupa. Tog kobnog 7. travnja 1989., dok je bila na svojoj prvoj operativnoj patroli na dubini od oko 335 metara, u sedmom, krmenom odjeljku došlo je do kratkog spoja. Iskra je zapalila ulje, a požar se, potpomognut kisikom iz sustava komprimiranog zraka, počeo širiti nevjerojatnom brzinom. Iako su vodonepropusna vrata bila zatvorena, vatra je pronašla put kroz prodore za električne kablove, gutajući odjeljak po odjeljak. Temperatura je u nekim dijelovima dosezala i do 1000 stupnjeva Celzijevih. Automatizirani sustav za gašenje nije uspio obuzdati stihiju. U 11:03 sati oglasio se alarm. Nekoliko minuta kasnije, požar je uzrokovao ispadanje glavnog električnog sustava, a nuklearni reaktor OK-650b-3 automatski se ugasio. Podmornica je ostala bez pogona, bespomoćna u mračnim dubinama. Zapovjednik, kapetan prve klase Evgenij Vanin, donio je jedinu moguću odluku: hitno izranjanje aktiviranjem balastnih tankova. Jedanaest minuta nakon izbijanja požara, Komsomolets je izronila na olujnu površinu Norveškog mora. No, agonija je tek počinjala.
Vatra se nastavila širiti. Gusti, otrovni dim ispunio je unutrašnjost. Dio posade poslan je na palubu, dok su se ostali nastavili boriti s požarom. Mnogi su se onesvijestili zbog udisanja ugljičnog monoksida koji je prodirao čak i u sustave za disanje. Nakon pet sati očajničke borbe, postalo je jasno da je podmornica izgubljena. Počela je tonuti. Sovjetska spasilačka operacija bila je spora i neorganizirana. Avioni su bacili nekoliko splavi, no u ledenoj vodi od samo dva stupnja Celzijeva, borba za preživljavanje bila je gotovo nemoguća. Većina žrtava nije stradala u požaru, već od ekstremne hipotermije. Preživjele je tek nakon više sati pokupio ribarski brod "Aleksej Hlobistov".
Posebno je potresna priča o petorici članova posade, uključujući kapetana Vanina, koji su ostali na podmornici do samog kraja. Pokušali su se spasiti jedinstvenom kapsulom za bijeg smještenom u tornju. Dok su ulazili, čuli su kucanje izvana, no nisu mogli otvoriti vrata. Kapsula se u početku nije uspjela odvojiti od tonuće podmornice. Tek ju je podvodna eksplozija oslobodila i katapultirala prema površini. Pri izranjanju, razlika u tlaku odbacila je poklopac, ubivši jednog mornara. Samo je jedan čovjek, Viktor Slusorenko, uspio izaći prije nego što je kapsula potonula, odnijevši sa sobom tijela kapetana i trojice njegovih suboraca. Od 69 članova posade, preživjelo ih je samo 27.
Komsomolets je na dno sa sobom povukla ne samo tajne sovjetske tehnologije, već i svoj nuklearni teret: reaktor i dva torpeda s bojevim glavama koje su sadržavale plutonij. Tragedija, koja se dogodila u doba Gorbačovljeve politike Glasnosti, nije mogla biti zataškana kao prethodne nesreće. Postala je javna tema i simbol propadanja sovjetske vojne moći. Već u mjesecima nakon potonuća, Sovjetski Savez je, pod pritiskom Norveške, poslao podmornice s ljudskom posadom "Mir" kako bi locirale i istražile olupinu. Tijekom devedesetih godina uslijedio je niz ruskih, ali i međunarodnih ekspedicija. Utvrđeno je da je trup oštećen te da iz njega curi radioaktivni cezij. Najveću zabrinutost izazivala su dva nuklearna torpeda u pramčanom odjeljku. U operacijama provedenim 1995. i 1996. godine, ruski timovi su pomoću podmornica uspjeli zabrtviti pukotine na odjeljku s torpedima posebnom želatinoznom smjesom. Tada se procijenilo da će to rješenje biti sigurno idućih 20 do 30 godina. To vrijeme sada istječe.
Norveške vlasti od tada provode gotovo godišnji monitoring. U srpnju 2019. godine, zajednička norveško-ruska ekspedicija koristila je daljinski upravljano vozilo kako bi se približila olupini više nego ikad prije. Snimke su bile jezive, a nalazi uzoraka vode alarmantni. Iz jedne ventilacijske cijevi na trupu zabilježeno je ispuštanje "oblaka" radioaktivnog materijala. Mjerenja su pokazala da su razine radioaktivnog cezija-137 u tim oblacima bile i do 800.000 puta veće od normalnih razina u okolnom moru.
Hilde Elise Heldal, istraživačica s norveškog Instituta za istraživanje mora, opisala je nalaze.
- Pronašli smo razine radioaktivnog cezija... koje su bile gotovo milijun puta veće od razina koje nalazimo u [nezagađenoj] morskoj vodi - izjavila je za Radio Slobodna Europa.
Znanstvenici ipak upozoravaju da nema mjesta panici. Zbog velike dubine, radioaktivne čestice se iznimno brzo razrjeđuju i ne predstavljaju neposrednu opasnost za ribarstvo ili ekosustav. No, dugoročna slika je zabrinjavajuća. Izvješća potvrđuju da nuklearni reaktor polako degradira i ispušta radioaktivnost u naletima, čiji mehanizam znanstvenici još ne razumiju u potpunosti. Ideja o podizanju 6000 tona teške olupine s dubine od 1,7 kilometara smatra se inženjerskom noćnom morom i prevelikim rizikom koji bi mogao pretvoriti lokalizirano curenje u katastrofu na površini. Komsomolets tako za sada ostaje zarobljena u dubini.
