Možda i najslavniji slučaj ubojstva političkog disidenta, ubojstvo Georgija Markova u Londonu, vjerojatno su omogućili eksperimenti provedeni na političkim zatvorenicima u Laboratoriju 1, ponekad nazvanim i Komorom. Markov je bio bugarski pisac i protivnik komunizma i krajem sedamdesetih se skrivao u Velikoj Britaniji. Jednog dana je išao na posao u BBC i osjetio je bol u desnoj nozi, bio je uvjeren da ga je neki kukac ugrizao, a vidio je i čovjeka kako podiže kišobran s poda.
Ništa ne sluteći normalno, je otišao na posao gdje je zamijetio crvenu mrlju oko mjesta "uboda". Iste večeri je dobio vrućicu i prebačen je u bolnicu gdje je umro četiri dana kasnije. Obdukcijom je ustanovljeno da je pogođen kuglicom punjenom ricinom, opasnim otrovom. Budući da je i kolegama na BBC-u ispričao kako je susreo čovjeka s kišobranom, sumnja se da je iz kišobrana ispaljena sudbonosna kuglica.
U Komori su razvijani otrovi specifično za tajne atentate i smaknuća pa je postojanje samog laboratorija bilo najstrože čuvana tajna. Iako su sovjetske tajne službe osnovale prvi tajni laboratorij već početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, tek krajem tridesetih, pred sami Drugi svjetski rat, počeo je s ozbiljnijim radom. Pod vodstvom Grigorija Mairanovskog postao je Laboratorij 1, a izravno su odgovarali zloglasnom šefu NKVD-a Lavrentiju Beriji i njegovom zamjeniku Vsevolodu Merkulovu.
Mairanovski i njegove kolege su testirale brojne otrove na zatvorenicima, a većinom je bila riječ o političkim zatvorenicima iz Gulaga. Testirali su utjecaje iperita, ricina, cijanida i brojnih drugih otrova, a za cilj su imali pronaći otrov bez okusa i mirisa. Osim toga, tražili su otrov kojeg je nemoguće otkriti obdukcijom.
Navodno su uspjeli pronaći upravo takav otrov i nazvali su ga K-2. Prema svjedočanstvima očevidaca, žrtve bi malaksale, utihnule i umrle u roku od 15 minuta.
Šef ogranka za emigraciju zloglasnog NKVD-a, Pavel Sudoplatov, odobravao je korištenje otrova u atentatima samo ako je prošao testiranje na ljudskim pokusnim kunićima. Popis žrtava tih tajnih laboratorija gotovo je nemoguće utvrditi s bilo kojom dozom sigurnosti, ali pretpostavlja se da su ubijani brojni disidenti i politički protivnici. U veljači 1938. godine ubijen je Abram Slucki, dotadašnji šef inozemnog odjela NKVD-a. Iako postoje sukobljene verzije njegove smrti, kao konačni uzrok smatra se trovanje otrovom razvijen upravo u tim tajnim laboratorijima.
Popis nepotvrđenih žrtava je još i dulji i još kontroverzniji. Sumnja se da je otrovom iz Laboratorija 1 ubijen i komunistički vođa Bugarske Georgi Dimitrov 1949. godine. Kruže glasine da je Dimitrov ubijen zbog navodnih planova o pridruživanju Titovoj Jugoslaviji, ali sve je ostalo tek na glasinama ponajviše zato što je Dimitrov bio jedan od najodanijih poslušnika Josifa Staljina.
Nakon raspada Sovjetskog saveza, vjeruje se da je nastavljeno s korištenjem otrova, ovog puta u okviru ruskog obavještajnog aparata FSB-a. Bivši agent KGB-a, Aleksandar Litvinenko, otrovan je radioaktivnim polonijem u Londonu 2006. godine. Na samrti je napisao pismo gdje je optužio Vladimira Putina da stoji iza njegovog ubojstva.
