U jednoj moskovskoj garaži, među kanistrima za benzin, stajao je predmet koji je mogao promijeniti povijest. Barem su tako tvrdili njegovi vlasnici. Bila je to, prema njihovim riječima, prava sovjetska nuklearna bojeva glava, skinuta s projektila SS-20, jednog od najpoznatijih oružja hladnog rata. Cijena? Samo 150.000 američkih dolara. Prodavač je bio spreman zaključiti posao, a kupci su se predstavljali kao predstavnici "bogatog stranog poslovnog čovjeka". Ono što prodavač nije znao bilo je da zapravo razgovara s novinarima.
Godina je 1993. Sovjetski Savez prestao je postojati prije manje od dvije godine, rusko gospodarstvo propadalo je u kaos, državne institucije gubile su kontrolu, a nekadašnji pripadnici sovjetskog vojnoindustrijskog kompleksa pokušavali su preživjeti kako su znali. Na crnom tržištu moglo se pronaći gotovo sve, od vojne opreme do tajnih tehnologija. Novinari su pokušali saznati može li se u Rusiji nabaviti atomska bomba. Autori su bili Dmitrij Muratov, Kiril Beljaninov i Vladimir Filin, novinari tada tek osnovanog lista Novaja gazeta, koji se u početku zvao Novaja ježednevnaja. Njihova dvomjesečna istraga objavljena je u srpnju 1993., a sada je, nakon više od tri desetljeća, ponovno dostupna javnosti. Portal Meduza objavio je izvorno istraživanje u suradnji s projektima RIMA i Kronika, a riječ je o jednom od prvih velikih istraživačkih pothvata lista koji će poslije postati simbol neovisnog novinarstva u Rusiji.
Novinari su se predstavili kao posrednici bogatog stranog poduzetnika zainteresiranog za kupnju osjetljivih materijala. Ubrzo su ušli u svijet trgovaca koji su u postsovjetskoj Rusiji povezivali kriminalce, bivše obavještajce, zaposlenike vojnih tvornica i ljude s kontaktima u državnim institucijama. Ti su se trgovci u njihovu žargonu nazivali ventilatori. Nisu bili specijalizirani isključivo za nuklearne materijale. Nudili su rijetke metale, dragocjene sirovine, industrijske izotope, vojne tehnologije, pa čak i misterioznu crvenu živu, predmet brojnih prijevara i mitova o proizvodnji nuklearnog oružja. Dio trgovaca bili su obični prevaranti. Pokazivali su sumnjive potvrde o podrijetlu robe, zahtijevali predujmove, a zatim nestajali. Drugi su imali pristup stvarnim vojnim i industrijskim zalihama. U tom podzemnom svijetu postojala su i vlastita pravila. Za robu koja se pokazala lažnom plaćale su se kazne. Trgovalo se u dolarima, a ne u rubljima. Posrednici su koristili račune u stranim bankama, dok su se kao moguće rute za krijumčarenje spominjale baltičke zemlje. Novinari su uspjeli zadobiti njihovo povjerenje. A onda su počele stizati ponude.
Plutonij u kutiji za kekse
Jedan od najbizarnijih susreta dogodio se u uredu smještenom u uglednoj moskovskoj četvrti. Novinari su ondje stigli opremljeni dozimetrom i zaštitnim odijelima koje su posudili od moskovskog Greenpeacea. Prodavač je iz sefa izvadio olovnu cijev. Tvrdio je da se u njoj nalazi plutonij. Mjerni instrument odmah je reagirao. Prema izvornom izvještaju, izmjerena razina beta-zračenja bila je dvije tisuće puta viša od dopuštene vrijednosti navedene u tekstu. Kao ambalažu za transport opasnog materijala prodavač je ponudio običnu kartonsku kutiju za kekse. Laboratorijska analiza pokazala je da sadržaj nije bio čisti plutonij, kako je prodavač tvrdio, nego mješavina različitih radioaktivnih izotopa. To nije značilo da je bezopasan. Naprotiv, stručnjaci na koje su se novinari pozvali upozoravali su da bi takav materijal mogao predstavljati ozbiljnu prijetnju ako bi bio iskorišten za radiološki napad.
Za razliku od prave nuklearne bombe, takozvana "prljava bomba" ne izaziva nuklearnu eksploziju. Riječ je o napravi koja konvencionalnom eksplozijom raspršuje radioaktivni materijal, pri čemu su kontaminacija, panika i dugotrajne posljedice njezine glavne opasnosti. No još je strašnija bila činjenica da se opasni materijal nalazio u rukama ljudi koji očito nisu razumjeli ili nisu marili za osnovna pravila zaštite od zračenja.
Uran su iz tvornice iznosili u loncima
Sljedeći trag odveo je novinare u neimenovani grad u okolici Moskve, u kojemu je velik dio stanovništva radio u postrojenju povezanom s proizvodnjom nuklearnih materijala. Tvornica je, barem na papiru, bila iznimno dobro čuvana. Ograde od bodljikave žice, naoružani stražari, posebne sigurnosne službe, detektori i nadzorne kamere trebali su onemogućiti krađu. Ipak, uran je nestajao. Jedan zaposlenik priznao je novinarima da se materijal iznosio čak i u kuhinjskim loncima. Pokazao im je uzorke koje je čuvao u improviziranom spremniku, a spominjao je i mogućnost nabave većih količina. Novinari su utvrdili da se doista radilo o uranu-238, ali ne o materijalu odgovarajućem za izravnu izradu nuklearnog oružja.
Priča toga radnika otkriva i drugu stranu postsovjetske katastrofe. Nije, barem prema novinarskom opisu, bio međunarodni terorist ni profesionalni krijumčar. Bio je zaposlenik koji je pokušavao pobjeći od siromaštva. Imao je pristup uranu i odlučio je prodavati ono što je mogao ukrasti. U državi u kojoj su tisuće radnika ostajale bez redovitih plaća, opasne sirovine postale su roba poput svake druge.
Komad plutonija odlamali su čekićem
U jednom drugom susretu prodavači su novinarima ponudili metalnu pločicu za koju su tvrdili da sadrži plutonij namijenjen vojnoj uporabi. Komad metala bio je otprilike veličine kutije cigareta i debeo nekoliko milimetara. Kada su novinari zatražili uzorak, prodavač je posegnuo za čekićem i kliještima. Pred njima je počeo odlamati dio pločice. Tijekom postupka po prostoriji se širila prašina s njezina premaza. Nakon dvadesetak minuta uspio je odvojiti uzorak težak nekoliko grama. Budući da nije imao prikladnu zaštitnu ambalažu, improvizirao je spremnik od olova. Naknadna analiza, prema novinarskom izvještaju, potvrdila je prisutnost plutonija.
Trgovci su nudili dodatne količine materijala, a novinari su uključili i čovjeka koji se predstavljao kao njihov američki financijer, Rogera Cooka. Na sastancima su se razgovori vodili poput običnih poslovnih pregovora. Spominjale su se cijene od 45.000 dolara po kilogramu ponuđenog materijala, uvjeti plaćanja i moguća isporuka izvan Rusije. U stvarnosti, međutim, nitko nije mogao jednostavno vjerovati onome što je prodavač tvrdio da posjeduje. Dio materijala bio je pogrešno predstavljen, dio ponuda očito lažan, a neke su uključivale stvarne radioaktivne tvari.
Radioaktivni materijal za 30.000 dolara
Novinari su naišli i na prodavača koji je tvrdio da raspolaže iznimno rijetkim radioaktivnim izotopom kalifornijem-252. Pokazivao je dokumentaciju o podrijetlu i kvaliteti tvari te tvrdio da je materijal nestao iz jednog postrojenja nakon požara. Prema njegovoj priči, nestanak je administrativno otpisan, zbog čega roba navodno više nije bila predmet potrage. Za spremnik je tražio 30.000 dolara. Sumnjivo je bilo i to što su novinari doznali da se isti certifikat već mjesecima pojavljuje među trgovcima u Europi. Prodavač je bio spreman razgovarati i o međunarodnoj isporuci, ali nije dopustio uzimanje uzorka za neovisnu provjeru. Zato njegova tvrdnja o posjedovanju kalifornija nije mogla biti potvrđena.
Ponudili im cijelu atomsku bombu
Vrhunac istrage dogodio se kada je jedan trgovac novinarima ponudio nešto što je nadilazilo sve prethodne razgovore. Ako nisu zadovoljni ponuđenim radioaktivnim materijalima i vojnom opremom, rekao je, postoji i druga mogućnost: cijela nuklearna bojeva glava sovjetskog projektila SS-20. Kao dokaz pokazao je fotografiju predmeta smještenog u garaži među kanistrima za gorivo. Tražio je 150.000 dolara.
Za usporedbu, SS-20 bio je sovjetski balistički projektil srednjeg dometa, sposoban nositi nuklearne bojeve glave. Takvi su projektili tijekom hladnog rata bili jedno od ključnih pitanja američko-sovjetskog nuklearnog suparništva. Njihovo uklanjanje bilo je predviđeno Sporazumom o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF) iz 1987. godine. Sama tvrdnja da je jedna takva bojeva glava završila u privatnoj garaži bila je dovoljno šokantna. Novinari su vidjeli fotografiju, ali ne i oružje uživo.
Novine koje su istraživale najmračnije tajne Rusije
Priča iz 1993. danas ima dodatnu težinu. Naime, krajem listopada 2026., nakon 33 godine postojanja, Novaja gazeta objavila je odluku o trajnom prestanku rada. Redakcija je priopćila da će 9. studenoga ugasiti poslužitelje i napustiti svoje prostorije u Moskvi. Time je došao kraj jednog od najvažnijih preostalih simbola neovisnog ruskog novinarstva. List je tijekom desetljeća istraživao korupciju, ratove u Čečeniji, zločine sigurnosnih službi, politička ubojstva i zlouporabe državne moći.
Odluci je prethodio niz pritisaka ruskih vlasti. Nakon početka ruske invazije na Ukrajinu u ožujku 2022. suspendirano je tiskano izdanje, ali je njegova moskovska redakcija nastavila djelovati. U listopadu 2026. situacija je postala neodrživa. Uprava je 19. listopada obaviještena da mora napustiti prostorije u kojima je redakcija radila desetljećima. Tjedan dana poslije, 26. listopada, bivši glavni urednik i nobelovac Dmitrij Muratov te tadašnji glavni urednik Sergej Sokolov sastali su se sa zaposlenicima u podrumu susjedne zgrade, strahujući od prisluškivanja. Odlučili su ugasiti list jer je postojala opasnost da ga vlasti proglase ekstremističkom organizacijom, što bi novinare izložilo mogućnosti uhićenja.
"Nismo umrli, ubili su nas. Zajedno s Ustavom", poručio je Muratov, aludirajući na ustavnu odredbu koja u Rusiji formalno zabranjuje cenzuru. Kako je 30. listopada izvijestila Novaja gazeta Europe, ruske vlasti i sigurnosne službe svojim su pritiscima prisilile moskovsku redakciju na prestanak rada.
Meduza piše da je povodom otvaranja velikog digitalnog arhiva neovisnog ruskog novinarstva, u suradnji s projektima RIMA i Kronika, ponovno objavljeno upravo ovo legendarno istraživanje iz 1993. godine. Arhiv obuhvaća tisuće tiskanih izdanja, digitalne stranice i posebne projekte, uključujući materijale koji godinama nisu bili javno dostupni.
