Još samo 10 do 15 godina ako nastave ovim putem. Toliko je u komentaru u Huffington Postu Hossein Askari prognozirao da je preostalo Saudijskoj Arabiji, prije nego što se potpuno uruši, prvo ekonomski, a potom i politički. Askari nije bilo tko. Osim što je svjetski uvaženi ekonomist, dio karijere proveo je i kao poseban savjetnik ministra financija Saudijske Arabije, pa je za pretpostaviti da bolje nego skoro itko zna o čemu govori. Askari je podsjetio da je prijestolje u vjerski najrigidnijoj monarhiji na svijetu kralj Salman bin Abdul-Aziz naslijedio prošle godine, da bi kao prijestolonasljednika imenovao 31-godišnjeg sina Mohammada bin Salmana.
Ne zato da bi ubo stotine drugih prinčeva, nego zato što se Saudijskoj Arabiji ne piše dobro, a ovaj je mlad i dovoljno obrazovan da precizno uoči što sve prijeti raspadom te zemlje. Prvi i osnovni problem, naveo je princ, jest to što je monarhija jezivo rasipna; potrošnja je industrijski beskorisna, kao i subvencije, na vojsku se troši šakom i kapom, posebno u doba niskih cijena nafte javni sektor kao apsolutno najveći izvor poslova također je neodrživo. Dinamičan i produktivan privatni sektor, naveo je dalje prijestolonasljednik, neophodan je da zamijeni pregolemi javni sektor, te da se u pokretanju radne snage angažiraju i žene.
Javni sektor mora se učiniti neovisnim o prihodima od nafte, a i ti prihodi uopće moraju se preusmjeriti u fondove koji će se koristiti kad nafte uskoro nestane. Otvorenost politike, oporezivanje kao izvor prihoda države, a ne nafta, privatizacija, razvoj institucija. Sve to, napisao je Askari, uočio je prijestolonasljednik kao poteze koji se moraju provesti kako Saudijska Arabija ne bi propala do, najkasnije, 2030. A to baš neće ići. Jer i prinčev otac i pripadnici njegovog klana, rođaci, čak i starija braća, nitko ne pokazuje da je kadar odreći se razvratnog života u blagostanju na račun države. Mnoštvo od pobrojanog značilo bi i iskorjenjivanje korupcije, a to znači i nove neprijatelje.
Pa onda i neopisivo duboke političke reforme, a to u vahabističkom kraljevstvu znači i radikalne vjerske zaokrete. Sve je to prijestolonasljednik odlično pobrojao, čak postoji i nešto što se zove "Vizija 2030.", ali ne postoji ni najbljeđa naznaka da se išta pomiče u tom smjeru. Prinčevi Al-Sauda, piše dalje Askari, vjeruju da su njihovi očevi, djedovi, pradjedovi, njihovi preci, njih 40-ak, zemlju osvojili mačevima, sabljama, noževima, prevarama i izdajama i da zemlja zato pripada njima. A takvi nazori onda znače da je mirna politička reforma potpuno nemoguća.
Što se Zapada tiče, kad Saudijska Arabija napokon implodira, SAD sigurno neće priskočiti u pomoć da je spasi. Zapad u cijelosti danas lije krokodilske suze nad civilima koji ginu u Jemenu, u ratu u kojem Saudijska Arabija razara tu zemlju, a i dalje joj prodaje oružje. U konačnici, Saudijska Arabija se raspada i, nakon što je sam princ javno obznanio sve te probleme, kad se napokon raspadne, ulagači – Askari prito čini se misli na one sa Zapada – s punim će pravom tužiti tvrtke čije dionice drže, a koje su ulagale u tu zemlju.
