Amerikom se možda i desetljećima nisu kotrljali toliko brojni, tako gnjevni prosvjedi s ljevice. Koliko god to bilo iracionalno dan nakon demokratskih izbora, te je ljude jezivo lako za razumjeti. U oštro podijeljenoj zemlji bili su to izbori ili-ili, za neke čak i na život i smrt. Samo što nije utorak 8. studenog bio dan u kojem je pala odluka, nego puno ranije, još proljetos kad su ankete u jednom trenutku socijalističkom wanabe kandidatu demokrata Bernieju Sandersu davale prednost nad Donaldom Trumpom od čak 55 prema 37 posto. To je toliko tektonska razlika da je apsolutno nikakve šanske ne bi imao premostiti nikakav povijesni gaf, poput višetjednih anketa američkih mainstream medija koje su kritično promašile ishod predsjedničkih izbora. Hillary Clinton, istodobno, ne bi čovjek vjerovao, već tad je prema anketama pred Trumpom vodila otprilike isto onako sramežljivo kao što su joj predviđali sve do prije neki dan.
A onda, u Demokratskoj stranci dogodilo se nešto krajnje nelogično. Stranka je za kandidata izabrala bitno nepopularnijeg kandidata, nju umjesto njega. Hvala Bogu na WikiLeaksu pa smo u srpnju doznali da je do nelogičnog poteza došlo kao posljedica djelovanja vrha Demokratske stranke, Demokratskog nacionalnog komiteta, koji je upro sve snage, čak i manipuliranje medijima, kako bi iz utrke eliminirali Sandersa, a podržali Clinton. Razlog za takav animozitet prema Sandersu suštinski se svodi na izjavu Hillary Clinton u kojoj je njegovo zazivanje "socijaldemokratskog društva skandinavskog tipa", onako s visoka, sprdala izjavom "što god to trebalo biti". U narednim godinama ere koja se Amerikancima poput provalije otvara pod nogama, a koju se posljednjih sati sve češće naziva "trumpistan", nesumnjivo će mnogi Amerikanci otići osobno provjeriti "što bi to trebalo biti, to socijaldemokratsko društvo skandinavskog tipa".
Taj dan, u kojem je vodstvo Demokratske stranke namjestilo stranačke predizbore za predsjedničkog kandidata u korist Hillary Clinton, to je zapravo bio trenutak u kojem je Donald Trump dobio ove predsjedničke izbore. To je bio trenutak u kojem je zacrtan put da na vlast u Washingtonu dođe predsjednik neslavan po rasističkim, seksističkim, krajnje desničarskim i izjavama svake druge vrste, apsolutno besprimjerni hodajući skandal, što ga je, uostalom, odavno pretvorilo u vrlo uspješnu show-zvijezdu. Crni dani za SAD nisu nastupili u utorak, nego još u srpnju kad je vrh Demokratske stranke totalno nedemokratski eliminirao Bernieja Sandersa. Proteklih dana čula se i teza da su demokrati izabrali jedinu kandidatkinju koja je bila u stanju izgubiti od Donalda Trumpa, a da su republikanci za kandidata izabrali jedinog svog čovjeka koji je u stanju izgubiti od Hillary Clinton. Kako je naposljetku mogao reagirati radni čovjek u Americi koji je stavljen pred tako užasno nepošten izbor?
I to još u izbornom sustavu koji je do te mjere anakron da već desetljećima zemlju apsolutne slobode govora, u smislu političkog delegiranja predstavnika slobodne nacije demokraciju retardira na izbor od puke dvije stranke. Netko ciničan bi mogao primijetiti da je dvostranačje zapravo na pola puta do jednostranačja. Američki radnik u takvoj situaciji nije ni mogao birati drugo nego Trumpa. I to ne zato što bi ta zemlja preko noći postala sklona rasizmu, ksenofobiji i kojekakvim drugim užasima, Amerika to većinski zapravo i nije, nego zbog sljedećih činjenica; u većinski bjelačkoj zemlji i radnici su većinom bijelci. Nadalje, u zemlji u kojoj ne postoji javno financirano obrazovanje, od tih radnika ne može se očekivati niti da su nešto posebno obrazovani za prokljuviti kakvog su materijala pojave poput Trumpa ili Tea Partyja i sličnih, a u kakvom je stanju duha već neko vrijeme ta nacija, pokazuje to što su proljetos glavna tri igrača u predsjedničkoj igri bila dva antiestablishmentska kandidata, Trump i Sanders, te kao treća Hillary Clinton.
Pa kad je eliminiran onaj antiestablishmentski frajer koji je promjene zazivao s pozicije zaštite ljudskih prava, demokracije, diplomacije i dogovora umjesto rata, zdravstva za sve, otvorenosti različitim rasama, vjerama, seksualnim orijentacijama, dakle kad je vrh Demokratske stranke eliminirao Sandersa koji je promjene zazivao s ljevice, većinski bijeli birači koje smo opisali kako smo ih opisali, naprosto su birali Trumpa koji je promjene zazivao s vrlo udaljene desnice. I ne može danas govoriti više nitko od tih ljudi iz Demokratske stranke koji su lansirali Hillary Clinton, znajući kakvim će je grijesima sve Trump bombardirati, da nisu znali. Čak niti sva sila državnika demokratskih zemalja koji su dana, kao, u šoku, valjda su imali dovoljno mozga da razumiju kamo to ide. Kad je oko 2 sata iza ponoći postalo jasno u kojem smjeru idu rezultati, jer je Trump već gazio Floridom, Ohiom i Sjevernom Karolinom, oni koji su nekoliko mjeseci ranije podržavali Sandersa, poludjeli su na Twitteru.
Stali su proklinjati, doslovno proklinjati, vodstvo Demokratske stranke zato što su svojim izborom establishmentskog kandidata, a ne kandidata svojih glasača, upropastili u najmanju ruku SAD za najmanje sljedeće četiri godine, a možda i dobar dio svijeta. Nisu imali dlake na jeziku, jer na to su ih upozoravali još tada, pa su konstatirali i to da su do "trumpokalipse" demokrati doveli svojim autokratskim potezom kojim su eliminirali Sandersa, a republikanci svojim beskičmenjačkim potezom kojim se nisu usudili Trumpa lokalizirati dok se to još demokratski moglo na njihovim predizborima. Demokratska stranka SAD-a učinila je to da je u jednom trenutku ocijenila da ju je više strah socijaldemokratskog suparnika, nego onog kojega su istodobno pljuvali kao "profašističkog". Danas apsolutno više nije vrijeme za prolijevanje suza. Šteta, možda i na planetarnoj razini, možda i gora nego s Georgeom W. Bushom, učinjena je još proljetos, a građani SAD-a, oni koji ne pobjegnu u Kanadu i EU, sada će napokon morati ultimativno tražiti demokratsku renesansu svoje zemlje. Za svoje dobro i za dobro civilizacije u cjelini.
