Mi smo sad partneri, rekao je Barack Obama prije nekoliko dana u Hanoju, prijestolnici Vijetnama, priopćavajući kako SAD u potpunosti ukida zabranu prodaje svog oružja i vojne opreme toj zemlji, koja je bila na snazi pola stoljeća. - To je korak prema okončanju dugačkog procesa normalizacije odnosa između naših dviju zemalja - pojasnio je američki predsjednik, naglašavajući kako će se isporuka oružja odobravati “slučaj po slučaj“. Ponovio je, kako je običaj u takvim prilikama, da taj potez nije usmjeren protiv Kine i nije ništa govorio ni o dugom vijetnamskom ratu koji je završio prije 41 godinu iz kojeg se i najveća svjetska velesila morala povući poražena.
Obamu dočekali ushićena dječica i zastave
Ni Kina nije bolje prošla tri godine kasnije kad je Vijetnamce htjela kazniti zbog ulaska u rat u Kambodži, gdje su s vlasti namjeravali ukloniti zloglasne Crvene Kmere. Ni domaćini, čelnici Komunističke partije Vijetnama, nisu otvarali te stare rane. Obamu su dočekale tisuće američkih zastava po prometnicama, ushićeni dječaci i djevojčice s maramama oko vrata, i brojni stanovnici koji su ga, kako se čini, iskreno pozdravljali. Povijest su, barem u toj službenoj prigodi, ostavili povjesničarima, i okrenuli se sadašnjosti. A i jednima i drugima godinama već život zagorčava sve moćnija Kina, mnogoljudna velesila u usponu, koja u Južnom kineskom moru, kako to tvrde njeni susjedi, prisvaja hridi, gradi umjetne otoke ili postavlja naftne platforme – gdje joj se svidi grabeći pritom i njihov teritorij. Kinezi su zbog toga u sukobu s Japanom, Malezijom, Filipinima, pa i s Vijetnamom, te dakako i s Amerikancima, koji su upravo pacifički bazen označili za područje od najvećeg strateškog interesa za SAD. Važnije čak i od Bliskog istoka, gdje još ratuju, ali uglavnom preko svojih “posrednika”. Glavni razlog uspostave američko- vijetnamskog partnerstva jest nastojanje SAD-a za ograničavanjem ili barem stavljanjem pod nadzor širenja kineske moći na Pacifiku. Za to im trebaju saveznici. Osim Japana, kojemu je dopušteno razvijanje vlastitog ratnog zrakoplovstva, u čemu su se pokazali vrlo naprednima, sad će i Vijetnam moći dobiti, ne obično nego, kako je to poručeno, sofisticirano američko naoružanje kako bi se mogao nositi sa svojim ekspanziji sklonim susjedima - Kinezima.
Amerikanci pokazali da ne priznaju kineske odluke
Pritom svaka od strana u tom sporu ima svoj interes. Vijetnamcima (kao i Japancima) tu je riječ o teritorijalnim sporovima i pitanju nacionalnog suvereniteta, ali za Amerikance je to problem drukčije vrste. Kinezi, naime, na tim hridima koje su zauzeli i proširili u umjetne otoke postavljaju radare, raketne sustave, a na nekim planiraju izgraditi i zračne baze gdje bi postavili svoje borbene eskadrile. U Washingtonu to drže direktnom ugrozom svoje Pacifičke flote koja od završetka Drugog svjetskog rata krstari tim područjem i pravi je gospodar tih mora. Kad su Kinezi nedavno proglasili svoj suverenitet nad dijelom spornih otoka, jedino su se američki razarači usudili ploviti tim prostorom dajući do znanja kako ne priznaju odluke Pekinga. Mediji su zabilježili nekoliko bliskih susreta kineskih zračnih snaga i američkog brodovlja, ali incident se nije dogodilo. Kinezi su, unatoč velikim ulaganjima u naoružanje zadnjih godina, ipak još preslabi da bi ugrozili američku premoć. Ali ako ih se brzo ne stavi pod nadzor, to bi mogli učiniti u bliskoj budućnosti. Upravo je toga, čini se, svjestan i Vijetnam pa se, unatoč ideološkim suprotnostima, odlučio na približavanje Washingtonu. Komunistička “stara garda“ u Hanoju očito je procijenila kako je vrijeme za taj iskorak. Početkom ove godine imali su svoj partijski kongres na kojem je dosadašnji generali sekretar (glavni tajnik) 71-godišnji Nguyen Phu Trong dobio još četiri godine.
