Top News
1370 prikaza

Šibenik se nije dao uhvatiti u krug nasilja i uobičajene mržnje

1/4
Duško Jaramaz/Pixsell
Šibenik ima, prema istraživanju Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, najtolerantnije srednjoškolce u Hrvatskoj. Tko god misli da to nije važno, taj ili ne zna gdje živi ili mu pomoći jednostavno nema

Hram vaznesenja Hristova Sveti Spas mala je pravoslavna crkva pored groblja u šibenskoj Varoši, kvartu udaljenom od tri do pet minuta lagane šetnje od najvećeg, nedavno obnovljenog centralnoga gradskog trga. Crkvu staru gotovo dva i pol stoljeća Šibenčani, i Hrvati i Srbi, zovu naravno isto – Sveti Spas. Pored, na groblju, pokopani su članovi nekih od najznačajnijih obitelji Šibenčana pravoslavne vjere, a unutra i dvojica vladika - Nikodim Milaš i Danilo Pantelić.
E u nju, tu crkvu, provaljeno je u noći na nedjelju 7. ožujka. Pričinjena je, kako se to već kaže rječnikom policije, značajna materijalna šteta i otuđen novac od milodara.

 | Author: Duško Jaramaz/Pixsell Duško Jaramaz/Pixsell

Svaki oblik paranoje garniran našim iskustvima prestaje biti psihički poremećaj, pa ne bi bilo nikakvo čudo da je ovo nedjelo protumačeno kao još jedan napad na srpsku zajednicu u Dalmaciji, kao manifestacija gole sile čiji je smisao da se pokaže tko je tu većina, a tko višak preostao greškom povijesti i upornošću onih koji su između suicidalnih hegemonističkih politika i zavičajnosti odabrali drugo. No nije: šibenskim Srbima, baš kao i Hrvatima, od nedjeljnog je jutra jasno tko je mogao razbiti vrata, razbacati crkveni inventar i pokupiti nekoliko stotina kuna. Ne znaju, za sada, ni jedni ni drugi imena i prezimena, OIB-e i adrese počinitelja, ali i jedni i drugi znaju da bi navlas isto prošla i katolička crkva samo da je pored nje malo, od pogleda zaklonjeno groblje, na kojem se bez ustezanja može dodavati bocom jeftinog alkohola i jointom dugim kao stup javne rasvjete.  


“Funcuti”, navijači šibenskih sportskih klubova, sebe i svoj grad predstavljaju kao “drugo lice Dalmacije” i nisu u krivu, bez obzira na to govorimo li o prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća ili ovom, sadašnjem vremenu u kojem mirno, ali javno gledanje utakmica srpskih nogometnih klubova po dalmatinskom zaleđu završava intervencijom hitne medicinske pomoći. 
Nije, da se ne lažemo, tijekom Domovinskog rata Šibenik bio nikakva Arkadija za Srbe, ali je bio puno ugodnije mjesto za život od onih gradova u kojima su civilima punjeni zatvori opremljeni induktorskim telefonima, dok su stambenu politiku vodili pripadnici vojne policije, a ugostiteljski objekti mijenjali vlasnike nakon noćnih eksplozija. 

 | Author: Duško Jaramaz/Pixsell Duško Jaramaz/Pixsell

Identitetska konstrukcija kojom umjesto plemenske pripadnosti dominira lokal patriotizam te povremeno razlikovanje na osnovu vjerskih običaja, a ne etničkog podrijetla bila je, ipak, dovoljno čvrsta da preživi sva šugava vremena kakvih u bogatoj povijesti umiranja ovdje ne nedostaje. 


Bolja prošlost od uobičajene i okolne, posebice splitske i zadarske, nije garantirala nastavak života kakav je bio prije nego što će ratni zločinac Ratko Mladić pokušati osvojiti Šibenik i na njegovu prilazu doživjeti svoj prvi, veliki vojni poraz. Postojanju srpske zajednice u ovom gradu svjedočile su nedirnute crkve, groblja i oni Šibenčani kojima to što su etnički Srbi znači manje od vremenske prognoze na Novom Zelandu, pa ih se na, kažimo tako, obostrano zadovoljstvo nije percipiralo (i) kao pripadnike manjinske zajednice. 
Česta vidljivost i aktivna uključenost u društvo i javna, ne samo vjerska, zbivanja započela je relativno skoro i s imenovanjem Nikodima Kosovića na mjesto episkopa dalmatinskog. Mladi vladika, rođen 1982. godine u Zadru, školovan u Srbiji, Grčkoj i Italiji, u šibensku se identitetsku strukturu lako uklopio svojom.  


Pokojni Arsen Dedić, čija je rodna kuća od obijene crkve udaljena manje nego Sveti Spas od centra grada, za sebe je govorio da je član društva liječenih Šibenčana, dok je vladika Nikodim neizlječivi Dalmatinac, što naravno ne znači da je manje Srbin, kao što se činjenica da je Srbin ne kosi s njegovim, rođenjem stečenim hrvatskim državljanstvom.

 | Author: Duško Jaramaz/Pixsell Duško Jaramaz/Pixsell

Ako je, a realno jest, godinama teže bilo u javnom prostoru vidjeti pravoslavnog svećenika u mantiji nego Spidermana dok marenda maništru i fažol, vladiku je nemoguće ne vidjeti i na javnim događajima i u centralnim gradskim ulicama i na kazališnim predstavama i po onim festivalima na koje, po prirodi pozicije i pravilima službe, može ići. Ne znači to, istina, da nema i onih što im se oči rašire i mandibule objese kad ugledaju mantiju, ali ih je tek toliko da potvrde efekte dugogodišnje lobotomije kojom se, naravno uzaludno, postojanje dalmatinskih Srba svodilo na znamenitosti pod zaštitom UNESCO-a. 


Nekadašnji centar neposredne proizvodnje svega promijenio se u mnogo čemu. Uz sav simboličko-povijesni značaj, zemljopisni položaj i prirodne ljepote oko njega, Šibenik je danas mali grad s ni 35.000 stanovnika, starom gradskom jezgrom većom od dubrovačke, ali apartmanizacijom ispražnjenom od života, ulicama koje od početka zime pa do njezina kraja izgledaju kao napuštena filmska kulisa i sve manjom perspektivom za onu djecu koja se u Splitu, Zadru i Zagrebu školuju za zanimanja koja zimmmer frei kulturi ne trebaju.


Tranziciju, taj neprekidni prelazak iz nečega u ništa, ipak je preživjelo ono važno: osjećanje pripadnosti zavičaju više nego naciji kao ideološkom konstruktu. I opet, nije taj grad između dvije zračne luke i s više nacionalnih parkova u okolici nego hotela u njemu multietnička Arkadija, ali takav kakav jest ima - a prema istraživanju Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru - najtolerantnije srednjoškolce u Hrvatskoj. Tko god misli da to nije važno, taj ili ne zna gdje živi ili mu pomoći jednostavno nema. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.