Fikret Alić danas izgleda kao zdrav sredovječni muškarac, nimalo nalik izgladnjeloj figuri fotografiranoj iza žičane ograde logora Trnopolje 1992. godine. Uznemirujuća Alićeva fotografija s ispijenim licem i istaknutim rebrima, okružen ostalim logorašima u srpskom logoru postala je jedna od najprepoznatljivijih fotografija rata u BiH.
Alić danas živi mirnim životom sa svojom suprugom i troje djece u mjestu Kozarac nedaleko od Prijedora u BiH. No, ni do danas se nije u potpunosti oporavio od vremena zatočeništva. "Čovjek iza žice", kako su ga prozvali strani mediji, pretrpio je trajnu zdravstvenu štetu tijekom dvomjesečnog boravka u logoru, a najviše su mu oštećeni bubrezi.
Alić priča za Balkan Insight kako se sjeća svega dok je bio zatočen, te kako se i dalje, 27 godina kasnije, često noću budi progonjen noćnim morama. Ono što ga posebno ljuti je to što država, čini se, ne mari previše ni za njega ni ostale zarobljenike i žrtve mučenja po logorima u periodu od 1992. do 1995. godine.
"60 dana sam proveo u konc logorima, od Keraterma do Trnopolja i nikada nisam dobio nijednu jedinu bosansku marku. Kao bivši zatvorenik čak nemam ni pravo dobiti pravu, besplatnu zdravstvenu skrb", kaže Alić.
Alić je dugi niz godina radio u Danskoj, koja mu danas isplaćuje invalidsku mirovinu.
"Da nisam zaradio penziju u Danskoj bio bih poput bilo kojeg drugog bivšeg logoraša - čovjek bez ikakvih prava", nastavlja Alić.
Prvi nacrt bosanskog zakona o zaštiti žrtava mučenja, kojim je predviđeno određivanje novčane pomoći, rehabilitacija i ostali benefiti prvi put je napravljen 2006. godine. Drugi nacrt napravljen je 2011. i treći 2017. godine. Zakon definira logoraše i sve žrtve seksualnog i fizičkog nasilja kao žrtve mučenja.
No, zakon još uvijek nije usvojen, a nije pomogao ni pritisak Ujedinjenih naroda i Europske komisije, koje su već više puta tražile od vlasti u BiH da se zakon usvoji.
Implementacija zakona, jednog dana kada bude donesen, koštat će jako puno. Bosansko ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice procijenilo je da će za period od 15 godina biti potrebno najmanje 288 milijuna eura.
Međutim, Jasmin Mešković, predsjednik Udruženja logoraša Bosne i Hercegovine, koji je proveo 50 dana u logoru u Sremskoj Mitrovici u Srbiji 1992. godine, ističe da logoraši žele priznanje za svoje patnje, a da novčane odštete mogu biti simbolične.
"Nitko se ne želi obogatiti jer je bio žrtva mučenja", tvrdi Mešković.
Činjenica da ovaj dosta važan zakon još nije donesen znači među ostalim i to da nema službeneih podataka o broju logora koji su postojali u BiH, kao ni službene statistike o broju žrtava mučenja. Udruženje logoraša procijenilo je da je u BiH bilo 657 logora, te oko 200.000 logoraša
Samo sarajevska podružnica Udruženja ima više od 55.000 članova, koji su dokazali da su bili žrtve mučenja tako što je svatko imao najmanje dva svjedoka koji su to potvrdili.
Zbog nedonošenja zakona nezadovoljni su i hrvatski logoraši, među kojima i Karlo Marić, predsjednik Hrvatske udruge logoraša iz Mostara.
"Zbog ovakve sporosti donošenja zakon, mnoge žrtve na žalost nikada neće doživjeti moralnu satisfakciju, kao ni bilo kakvu drugu novčanu kompenzaciju", navodi Marić, a isto tvrde i srpski logoraši koji su bili zarobljeni u logorima HVO-a u Odžaku, Donjoj Mahali i Bosanskom Brodu.
Sociolog Slavo Kukić ističe kako je nesposobnost donošenja jednog zakona, kojeg u jednoj mjeri priječi i neslaganje s Republikom Srpskom koja ima svoje tumačenje o ratnim logorima, potvrđuje da je bosansko društvo nezrelo i da još uvijek treba pomoć međunarodne zajednice.
