U svibnju 1992. godine rat u Hrvatskoj je već uvelike bio u tijeku a nakon prijašnjih preleta pilota Danijela Borovića i Rudolfa Perešina oprez unutar "vazduhoplovstva" JNA bio je povećan. Oči i uši su bile posvuda, a Ivica Ivandić i Ivan Selak nisu smjeli ništa prepustiti slučaju. No, nisu željeli otići u Hrvatsku sami, željeli su "povesti" i svoje letjelice. Neke otegotne okolnosti štošta su prolongirale: Ivandić je godinu dana prije preleta imao problema s požarom na avionu, a Selak je u listopadu 1991. također doživio zrakoplovnu nesreću, u kojoj su dvojica njegovih kolega izgorjela. On je jedini preživio.
Na današnji dan prije 33 godine obojica su sretno sletjela, Ivandić na Resnik, a Selak na Pleso. Kako je to izgledalo Selak je opisao ju statusu na Facebooku.
"Kako ide ona pionirska zakletva? “I da ću biti vjeran iskren drug, koji drži datu riječ”…. Čovjek se drži za riječ, a vol za rogove. Baš tako. Dali smo riječ jedan drugome davno. Otići ćemo zajedno. Tako je bilo jer tako je i moralo biti.
I ponovio bih isto, jer mi nismo otimali, mi nismo pobjegli, mi im nismo maznuli avione. Pobjegli su oni. Oni su otimali, oni su mažnjavali sve što je bilo u bivšoj državi zajedničko. "E pa ne ide tako. Ne u našem filmu. Konačni scenario je naš. Mi smo i režija i glumci i to u glavnim ulogama", objavio je na Facebooku legendarni hrvatski vojni pilot Ivan Selak.
"Pajdo moj, Ivice Ivandić hvala ti što si bio čovjek. Što si održao riječ dok sam ja šest mjeseci bio van upotrebe. Dok sam jedan dio tog vremena bio između neba i zemlje. Hvala što si čekao i hvala što si valjda jedini među onima koji su me unosili u avion više mrtvog nego živog vjerovao da ću preživjeti i kada si rekao: "Pajdo ja ću te čekati". Jer čovjek se drži za riječ, a vol za rogove.
A na današnji dan prije 33 godine baš u trenucima kada ovo pišem ti si već bio 10 min u zraku, a ja pokretao svoj borbeni stroj. Dva sata prije odletio sam jedan let. Bilo je to uvježbavanje programa za 21. svibanj, dan tadašnjeg vazduhoplovstva. Zajedno sa pokojnim Kostov Nikolčom, bio sam vođa u tom show programu. Na opće oduševljenje tada smo odradili jedno razdvajanje para s poluvaljkom u vertikali i onda nakon petlje o donjem dijelu izvršili mimoilaženje na maloj visini, punoj brzini i poprilično blizu, a onda opet u horizontali skupljanje. Ispalo je super. A nije se to nikada tako radilo. Možda je i taj let učinio da upadnem u tvoju smjenu kao zadnji avion u nizu od osam. Četiri para po dva, svakih 5 minuta. Na sreću osmi pilot se nije osjećao ok pa ja kao poznati “grebator” za letenje upadam. Naravno, mogao sam i ja eto upravo taj prvi let ispariti, ali…
Prisjećam se razgovora kada sam upao u kombinaciju kao osmi, a ti si u tom nizu na žalost bio drugi i teorija je bila kontra nas, no praksa je nešto drugo.Sjedimo na livadi blago povrh stajanke, ne vidimo se jer smo okrenuti leđima. Nitko ne bi rekao da razgovaramo. A priča ide: "Pajdo, upao sam kao osmi u nizu, hoćemo li?"
-Hoćemo.
- A gorivo, 15 min je od tebe do mene, tek su počeli puniti zadnja dva, daj ti razvuci svoje polijetanje, ja ću probat ubrzati svoje.
- Važi, ja ću “davit” bar dok tvog ne napune. Kako ćemo s vezom? Da ne odem, a ti ne poletiš iz nekog razloga.
- Gle ja ću maksimalno ubrzati i čim poletim i javim uvučeno, neutralno, konus ti mi samo potvrdi da je sve ok ili u redu tako da znam da ćeš imati goriva do nekog aerodroma. Ako te ne čujem i ne potvrdim ne idemo ni ti ni ja. Budi na kanalu tornja.
- Dogovoreno, javim drugi u redu.
-Ok, idemo obojica ili ni jedan. Bit će valjda prilike i drugi put ako nećeš imati goriva.
I dok je Ivica obilazio svoj avion ko mačka oko vrele kaše, ja sam požurivao pregled od strane mehaničara u stilu “ što se vučete ko epidemija, kasnimo ionako, ajmo malo života”. Gledam kako prva dva polijeću. On u drugom. Skida s forsaža čim je uvukao kotače da ne prži to gorivo, a ja na iglama. Govorim mehaničarima nakon prvog para “ajmo brže, ne mora biti 5 min”.
Uskoro rula i polijeće drugi par aviona. Potpisujem ispravnost svog aviona i sjedam u kabinu. Ma nisam ga ni pregledao, valjda jedini put u životu. Jbga ispravan ili ne ja odoh. Samo da starta motor. Treći par pokreće, rula i polijeće.
Sad smo mi na redu. Pratilac sam mlađem kolegi u letu po Srbiji. Polijećemo s aerodroma Užice, let na jug, pa malo na istok, pa na sjever i slijetanje u Užice. Let onako, za trenažu. Gledam iz svog aviona kolegu dajem mu znak da pokreće, da ne davi, da idemo.
APA dolazi na moj avion. Iste sekunde kad je priključena i kada je uključila vanjsko napajanje ja uključujem akumulator, generator, radio, SPU….. Motor starta, sekunde kao vječnost, samo da dođe do 17-18% pa je dalje pjesma, ne ovisi više o APA. Ma kao urica, najbolji švicarski sat, zvuk motora koji je sigurno startao je u tom trenu bio najbolja pjesma, koja Eurovizija. Nikad brže pokretanje, nikad brža provjera i nikad brže zatvaranje kabine. Jer vrijeme leti. Gorivo u Ivice curi, nestaje, odlazi.
Pokazujem kolegi palac gore, javljam: "Drugi spreman". Dozvola za taksiranje, pista je tu odmah, a ja odmah iza kolege.
- Drugi uvučeno, neutralno, konus. Toranj potvrđuje:
- Nastavite po planu, odobreno penjanje prema….. Kolega potvrđuje tornju, a ja kao ozebao čekam da se ukaže sunce. Da čujem poruku. I onda odmah nakon naše komunikacije čujem dobro poznati glas:
- Kod drugog u redu. Kamen, ma koji kamen, Himalaja mi pada s leđa. To je to. Potvrđujem ono što jedino Ivica kuži
- Ok. A je to.
Odvaljujem u desno, spuštam na nivo drveća, ubrzavam na preko 1000 km/h, prelazim Drinu, avion se uslijed velike brzine ljulja. Imam podsvjesni rezervoar koji je već prazan. Koji će mi …. Neke stijene ispred, vrh planine, ćao rezervoar, ostavljam te za uspomenu, samo smetaš. Odbacujem ga. Avion se umiruje i pravac Zagreb. Vraćam ukradeno tamo gdje pripada. I po ljudskoj i za one koji vjeruju Božjoj pravdi.
Da ne davim više, a mogao bih. Kotači mog aviona, kasnije nazvan “Osvetnik Dubrovnika” ili ti 102 pistu na Plesu dodiruju koji minut nakon podneva. Osvetniče Dubrovnika hvala ti što me ni tada ni kasnije nisi nikada iznevjerio. Od aviona koji su vraćeni i sletjeli u Hrvatsku jedini si ti preživio rat. Danas ponosno stojiš u ZTC Velika Gorica, a ja te ponekad obiđem jer si bio, jesi i ostat ćeš moj najbolji prijatelj. Znam dragi moji Fb frendovi da je to teško razumjeti, ali to je tako. I točka.
Čovjek se drži za riječ, a vol za rogove."
Sada hrvatski, MiG-ovi "Osvetnik Vukovara" (Ivandićev) i "Osvetnik Dubrovnika" (Selakov) djelovali su u akcijama oslobađanja Dubrovnika. Dvojica pilota do kraja rata zapravo nisu ni prestajala letjeti i borbeno djelovati, istodobno gradeći moderno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. "Naš entuzijazam i domoljublje bili su odlučujući", no zanimljivo je da su svi hrvatski piloti, zapravo školovani u letačkom sustavu tzv. Istočnog bloka, odmah počeli raditi na izmjeni letačke doktrine. "Osvetnik Dubrovnika" je djelovao tijekom cijeloga rata, pa i poslije, a otpisan je 2004. "Osvetnik Vukovara" je kasnije oboren, njegov posljednji let bio je 14. rujna 1993. Srušen je kod Vrginmosta pogotkom srpskog projektila a njime je pilotirao i nažalost poginuo hrvatski pukovnik Miroslav Peris.
