Top News
1455 prikaza

Slučaj Obradović ili smijemo li fašiste nazivati fašistima?

1/4
Antonio Ahel/ATAImages/PIXSELL
Tko je zapravo Boško Obradović, taj instant-opozicionar, koji je bljesnuo zahvaljujući prosvjedima i koji je u međuvremenu stekao niz prijatelja među hrvatskim političkim istomišljenicima i radikalnim desničarima?

Nedavno je jedan njemački sud presudio da Björn Höcke, čelnik najradikalnijeg ogranka radikalne populističke Alternative za Njemačku (AfD), smije biti nazvan fašistom i da u njegovu slučaju nije riječ o uvredi. Sud u Meiningenu zaključio je da je naziv “fašist” u Höckeovu slučaju sasvim opravdan, referirajući se na njegove mnoge javne izjave i istupe u kojima je kontroverzni AfD-ov političar iznosio stavove koji su bili implicitno ili eksplicitno fašistički i nacistički te od kojih se čak moralo distancirati i rukovodstvo njegove radikalne političke formacije. Sud u Srbiji u sličnom je predmetu presudio suprotno od njemačkog suda. Prema nedavnoj odluci Prvog osnovnog suda u Beogradu, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić morat će platiti Bošku Obradoviću, čelniku desničarskog pokreta Dveri, 1700 eura odštete zato što ga je nazvao “lažov i fašist”. 


Beogradski sud u nepravomoćnoj presudi zaključuje kako je riječ o povredi Obradovićeva ugleda i časti, zbog čega je Obradović presudu nazvao “povijesnom”, podvlačeći kako je riječ o prvoj presudi “neovisnog sudstva u Srbiji protiv Vučića”, i to ne samo kao “pojedinca nego i simbola aktualne vlasti”.  Obradović pritom ističe to što je sud potvrdio kako ga je Vučić, nazivajući ga lopovom i fašistom, omalovažio i povrijedio njegovo dostojanstvo i čast, što je, dakako, doživio kao veliku satisfakciju. 
- Niti smo fašisti niti smo lopovi, niti nas predsjednik Srpske napredne stranke (SNS) i Srbije smije tako nazivati u medijima bez ikakvih dokaza - navodi slavodobitno Obradović.


Je li, dakle, opravdano Obradovića nazvati fašistom, kao što je, primjerice, opravdano tako zvati Obradovićeva pandana u Njemačkoj? Mogu li se povući paralele između Obradovićeva veličanja ratnih zločinaca u Srbiji i Höckeovih očito rasističkih teza o razlikama u “strategijama razmnožavanja” između Afrikanaca i Europljana te u njegovu inzistiranju na tome da se na emigraciju gleda kao na pitanje “populacijske ekologije”? Mladi beogradski politolog Vuk Velebit upozorava kako je tijekom posljednjih nekoliko godina u Srbiji došlo do radikalizacije javnog prostora, pa tako više ne postoji gotovo nikakva odgovornost za javno izgovorenu riječ. 
- Tako smo u Srbiji došli u situaciju da svog političkog protivnika možete optužiti za državni udar bez ikakvih dokaza, da je najveći tajkun i da je radio protupravne radnje, a da vas nitko ne uhiti ili da vas nazovu fašistom iako to možda i niste. Ako pogledate izjave političara u Srbiji, vidjet ćete da je i riječ ‘fašist’ izgubila svoju težinu jer se i vlast i oporba međusobno optužuju za fašizam - objašnjava Velebit naglašavajući kako je presuda koja je donesena protiv Vučića zapravo “prva presuda koju je srpsko pravosuđe donijelo protiv njega otkad je na vlasti”.  

 | Author: Milos Tesic/ATAImages/PIXSELL Milos Tesic/ATAImages/PIXSELL

Kad je riječ o samoj presudi beogradskog suda, Velebit nema nikakvih iluzija. Iako u oku promatrača to može ostaviti dojam da je srpsko pravosuđe neovisno i da je u stanju donijeti presudu protiv predsjednika Srbije, Velebit podvlači kako je to ipak samo varka. 
- Naravno, ne treba podcjenjivati rad sudaca koji su donijeli ovu odluku, ali ovo je najjeftiniji dokaz da je srpsko pravosuđe neovisno. Priliku da dokaže da je sudstvo neovisno iskoristio je i sam predsjednik Srbije jer kako bi presuda protiv njega bila donesena da sudstvo nije neovisno?! Da je situacija zaista takva, onda bi i predsjednik Vučić i mnoge osobe bliske njemu morale češće sjediti na sudovima i u tužiteljstvima kako bi odgovorili na pitanja u vezi mnogih slučajeva - ističe naš beogradski sugovornik. 
A kad je o Obradoviću riječ, on je vješto iskoristio nedavne velike proturežimske prosvjede u Srbiji profilirajući se kao jedan od vodećih oporbenih čelnika.

Iako su mnogi koji su se tad priključili prosvjedima za slobodu i demokraciju to učinili s grčem u želucu kad su shvatili da ih predvodi agresivni čelnik kleronacionalističkog, antiglobalističkog i euroskeptičnog pokreta Dveri, nikako ne shvaćajući za kakvu se to demokraciju bori Obradović, tadašnji predvodnik prosvjeda “1 od 5 milijuna”, glumac Sergej Trifunović, o tome uopće nije imao dvojbi. Štoviše, za njega je činjenica da su proturežimski prosvjedi zajedno okupili ljevičare, one koji su beogradskim ulicama marširali s LBGT zastavama u duginim bojama i predstavnike ultranacionalističkih Dveri, koji su u vrijeme povorke ponosa u Beogradu organizirali protuprosvjede, “najradosniji trenutak koji se mogao dogoditi u svemu ovome”. Trifunović je smatrao kako je to bio važan iskorak građanske svijesti. 


- To što je netko desno i što sam ja lijevo ne znači da nas ne zanimaju iste stvari. I desnicu i ljevicu u Srbiji moraju zanimati slobodna država, snažna kultura, obrazovanje, poljoprivreda - objašnjavao mi je tad Trifunović iako su neki Obradovićevi potezi izravno kompromitirali beogradske prosvjede. Upravo je Obradović, podsjetimo, predvodio gnjevnu masu koja je upala u prostorije RTS-a, srpske javne televizije, a Obradović se prilikom zauzimanja zgrade nije suzdržavao ni od fizičkog obračuna sa zaposlenicima javnog servisa, što su režimski mediji iskoristili za kompromitaciju prosvjeda. 

 | Author: Milos Tesic/ATAImages/PIXSELL Milos Tesic/ATAImages/PIXSELL

Tko je, zapravo, taj radikalni desničar i instant-opozicionar, koji je bljesnuo zahvaljujući prosvjedima i koji je u međuvremenu stekao niz prijatelja među hrvatskim političkim istomišljenicima i radikalnim desničarima? Obradović, 43-godišnjak, studirao je srbistiku na beogradskom Filozofskom fakultetu, a tijekom studija osnovao je najprije časopis Dveri srpske, a 2003. i udrugu Srpski sabor Dveri, koja će uskoro postati jedna od najaktivnijih i najradikalnijih ultranacionalističkih organizacija na šarolikoj desničarskoj sceni u Srbiji. Dveri 2012. godine izlaze na parlamentarne izbore, ali ne prelaze izborni prag, no na izvanrednim izborima 2016. to im polazi za rukom i Obradović postaje zastupnik u Skupštini Srbije. U prvoj fazi svog djelovanja Obradović je rigidni srpski nacionalist, čiji politički program počiva na žestokom klerikalizmu, borbi protiv udruga koje se bore za prava LGBT zajednice, protivljenju neovisnosti Kosova. Hrvatska je za njega, kako je govorio, genocidna tvorevina. Unatoč formalnom obrazovanju, često je nastupao agresivno i primitivno. Upadao je na tribine nevladinih organizacija i prekidao ih, drugovao je s opskurnim ultradesničarskim likovima predvodeći ultradesničarsku i zatucanu stranku, koja se pritom, kao i većina sličnih desničarsko-klerikalnih stranaka i organizacija u Srbiji i cijeloj Europi, pozivala na očuvanje tradicionalnih vrijednosti, a u praksi je branila i zastupala primitivizam i povijesni revizionizam, uglavnom se boreći protiv temeljnih ljudskih prava i manjinskih skupina. Iako je Obradović uložio ozbiljnu političku energiju kako bi dokazao da nije ljotićevac, prilično je jasno kako simpatizira Dimitrija Ljotića, jednu od najmračnijih figura u srpskoj povijesti i jednog od najvećih zločinaca u Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima. Naime, Obradović je u djelovanju čovjeka koji je bio na čelu profašističkog, antikomunističkog i otvoreno antisemitskog pokreta Zbor - i čije su snage izravno pomagale nacistima u nekim od najgorih nacističkih zločina i pokolja u Srbiji, među kojima je i masakr 3000 Kragujevčana, među njima i nekoliko stotina učenika kragujevačkih škola - uspio pronaći “nešto pozitivno”.

- Njegova politika bila je temeljena na kršćanskom pogledu na svijet - obrazlagao je Obradović u poznatoj emisiji “Utisak nedjelje” o Ljotiću, tvrdeći da mu se, s druge strane, nije sviđalo Ljotićevo “jugoslavenstvo” i “kolaboracija”. Ljotićeve formacije hranile su se idejama vladike Nikolaja Velimirovića, koji je bio radikalni antisemit, boreći se protiv partizana, a s njima je na kraju, zbog njihove otvorene kolaboracije s nacistima, suradnju odbio čak i četnički vođa Draža Mihailović

 | Author: Antonio Ahel/ATAImages/PIXSELL Antonio Ahel/ATAImages/PIXSELL

Obradović, desničar, antikomunist i homofob, ubrzo postaje najaktivniji i najagilniji član cijele srpske oporbe. On je rječit i jasan dok govori, ali i često mijenja mišljenja. Tako se jedno vrijeme aktivno zauzimao za bojkot izbora, a onda je promijenio mišljenje. Uvijek pokušava preuzeti inicijativu. Nije agresivan samo verbalno, kao što to pokazuje primjer upada u RTS, kad je svojom agresivnošću skoro ugasio prosvjede. U srpnju prošle godine nakon prosvjeda ispred Skupštine fizički je napao neke članove Skupštine, što je Vučićev SNS ponovno marketinški odlično iskoristio. Obradović je počeo štrajk glađu ispred Skupštine, ali ubrzo je priznao kako je shvatio u čemu griješi i prekinuo štrajk nakon 11 dana. 

Neki naši sugovornici u Srbiji uvjereni su da je Obradović zapravo Vučićev čovjek i da ga upravo Vučić gura u prve oporbene redove jer tako najviše šteti oporbi, a neki su uvjereni da Obradović doista vjeruje u svoju nebuloznu ideologiju, po čemu je ponovno slučaj za sebe. Međutim, čini se da ga je štrajk glađu ipak promijenio. Radikalni je desničar nakon toga promijenio “metode borbe”. Nekoć najagresivniji i “najhrabriji”, Obradović je odjednom postao neočekivano uljudan i tolerantan. Prihvaća kritiku i traži pravo na drukčije mišljenje, iako mu je ideologija ostala uglavnom ista. S tim se slaže i Vuk Velebit. On kaže da je politika Dveri omekšala posljednjih nekoliko godina u usporedbi s izuzetno ekstremističkim stavovima koje su imali prije. 

- Dveri jesu oporba u Srbiji i oni inzistiraju na kreiranju boljih izbornih uvjeta kao i ostatak oporbe te u tome ne vidim ništa sporno. Ne zaboravite da su u oporbenom bloku devedesetih godina također bile neke ekstremne opcije jer se morala formirati jedinstvena fronta protiv ondašnjeg režima, kao što je slučaj i danas. 

Danas Aleksandar Vučić vrlo dobro zna kako da postupa s nacionalistima jer je i on bio jedan od njih, iako se više ne predstavlja tako. Vučić u svojim redovima pokriva cijeli politički i ideološki spektar, pa ako vam treba nacionalist da zadovolji dio biračkog tijela, on će vam izvući nekog nacionalista. Time Vučić ne dopušta ni Dverima ni bilo kojoj drugoj nacionalističkoj struji na strani oporbe da se nametne kao bilo kakva prijetnja njegovu režimu - objašnjava mladi politolog Vučićev odnos prema srpskoj desnici. Vučić ima “svoju” oporbu, u kojoj također dominiraju radikalni desničari, poput Miše Vacića ili Zavetnika, koji su i na posljednjim izborima glumili oporbu. Obradović nije među njima. Vučić je od Demokratske stranke apsorbirao njezinu proeuropsku politiku, a u svojoj frankenštajnovskoj stranci okupio je i ljevičare i desničare. Na okupu ih ne drži ideologija nego sinekure i goli interes. Vučiću ne prijeti nikakva opasnost s ljevice, a još manje s desnice. Srbija je danas zemlja bez oporbe, iako postoje snage koje glume oporbu. Vučić je uzurpirao svu vlast i samome je sebi najveća opasnost. 

Zvuči poznato, zar ne?

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • BESTpartizan 19:24 30.Siječanj 2021.

    desničari mrze sve