Sonja Karadžić-Jovičević, potpredsjednica Narodne skupštine RS-a i kći Radovana Karadžića, oglasila se povodom presude njenom ocu koji osuđen na doživotnu kaznu zatvora, piše Klix.
Ona je rekla da je 20 i 40 godina doživotna robija.
"Takva presuda je očigledno rezultat političkog pritiska i nema nikakve veze s pravom, pravdom, činjenicama i dokazima i onim što je u žalbenom procesu radio tim obrane", ustvrdila je ona za RTRS.
Kao uspjeh tima Karadžićeve obrane navela je to što nije presuđen genocid u sedam općina u Republici Srpskoj.
"Nadam se da će kad-tad istina ugledati svjetlo dana i da će se ovi narodi, kada dođu do istine u BiH, konačno moći pomiriti i živjeti normalno. Do tada, mislim da će to biti sve teže i teže", ustvrdila je ona.
Dok je danas ona važna političarka u Srbiji, nekada je pokušavala ostvariti karijeru pjevačice. Pod umjetničkim imenom Sonya je 1991. godine objavila jedan jedini album.
"Radovanov i moj zajednički prijatelj me je zamolio da pomognem njegovoj kćerki Sonji, koja silno želi postati pjevačica. Sonja je već imala spreman materijal kad je došla kod mene na razgovor. Preslušao sam pjesme, ne mogu reći da sam bio oduševljen njenim glasovnim sposobnostima, kao ni kompozicijama, ali nije to ni bilo toliko loše. Idali smo 500 primjeraka njenog prvog albuma, koji se u prodaji našao 1991, ali, koliko se sjećam, nijedan nije prodat. Većinu diskova porodica Karadžić je otkupila i podijelila rodbini i poznanicima", ispričao je jedan izvor Kurira.
Neimenovani izvor Kurira priča kako se Sonya nije proslavila uspjehom, a razloge zašto možemo pročitati u recenziji tjednika Vreme iz veljače 1992. godine.
"Objavljivanje svake srpske ploče u Bosni i Hercegovini velika je pobjeda za srpski, povijesno državotvorni narod, posebno kad se u obzir uzme tragična politička činjenica tzv. Muslimani i tzv. Hrvati lukavo i vrlo perfidno rade na zatiranju svega što miriše na pravoslavno zabavno-glazbeno usmjerenje; još kad se posreći da ploču snimi Sonya, čije je pravo ime Sonja Karadžić, kći gospodara srpskog naroda na ovim prostorima, pobjeda postaje veličanstven trijumf nacionalne spoznaje koji nije zatamnjen nebitnom činjenicom da između umjetnice i tzv. muzike čitavo vrijeme dolazi do žestokih okršaja u kojima nevini slušatelji padaju kao snoplje", napisao je Petar Luković u nevjerojatno sarkastičnom osvrtu i nastavio u istom tonu:
"Razlog za stalno kršenje primirja u čak osam pjesama je Sonjin ekskluzivan, nježan i krhak glasić, koji bez većeg uspjeha pokušava uspostaviti pravilo: da ponekad, skroz slučajno, pogodi tonalitet ili barem melodiju, od koje iz političkih razloga bježi kao Musliman od SDS-a; kako je tzv. glazba na ovoj senzacionalnoj srpskoj ploči giljotinirana po mjeri da liči na hotelsku pratnju u predgrađu Vratnika, ostaju samo lucidni tekstovi, neophodni svakom B/H analitičaru uoči najavljenog referenduma."
