Postoji vjerovanje da bi u Hrvatskoj sve bilo drukčije da je provedena lustracija. Svako malo poneki desničar, često bivši udbaš ili udbaški konfident i bivši član Saveza komunista Jugoslavije, zazove lustraciju nad, recimo, Hrvojem Klasićem ili nad nekom omladinkom ili omladincem koji se nisu ni rodili u to mračno i neslobodno doba socijalizma. Čak se i meni dogodi da u novinama napišem kako bi upravo u lustracijske svrhe još bilo zgodno objaviti imena svih članova i dužnosnika Partije iz posljednjeg desetljeća njezina postojanja.
Ali sve to je, zapravo, šuplja priča, jer lustracija je, i to vrlo temeljita, provedena: u policiji, u tužiteljstvu i u kompletnom pravosuđu, te nešto manje temeljita u osnovnom i srednjem školstvu.
HDZ-ova revolucionarna vlast iz 1990., koja je, kao i brojne druge revolucionarne vlasti, uključujući onu Hitlerovu i Mussolinijevu, na vlast došla kroz demokratsku proceduru, iz tužiteljstva, te sa sudova na svim razinama, najprije je potjerala sve Srbe, potom sve stručne, a onda su (skoro) svi pošteni otišli sami od sebe. Na njihova mjesta postavljeni su članovi HDZ-a i crkveni aktivisti, a zatim je donesen nekakav zakonski propis o nespojivosti kadiluka s članstvom u stranci, na što su suci formalno poizlazili iz stranke. Ali još i danas članovi Vrhovnog i Ustavnog suda u Hrvatskoj biraju se iz kadrovskog vrela uglednih partijskih ljudi, najprije HDZ-ovaca, a onda, da bi se stvar mogla izglasati u Saboru, i najvećih oporbenih stranaka. Tako su se nakotili svi ti šeparovići, leke, arlovići i sve ostale jasne omejec...
U policiji, koja je ponešto bizarniji, pomalo i montipajtonovski intoniran primjer, lustracija je provedena tako što su 1990. Srbi dijelom otišli u četnike, dok su oni koji su Hrvatsku osjećali svojom domovinom brutalno potjerani. Za njima su potjerani i svi visokoprofesionalni kadrovi, a primjerima (ne baš tako malobrojnima), poput onoga Josipa Reihl-Kira, ostalima je zorno prikazano kako će završiti svatko tko se policijskim poslom bude bavio na način koji nije po volji HDZ-u ili vladajućim strukturama. Tad su, u popriličnoj mjeri, policijski kadrovi zamijenjeni kriminalnim kadrovima, kojima je pružena prilika da budu policajci. Ostatak je dopunjen nižepozicioniranim stranačkim kadrovima.
I tako je u tužiteljstvu, to jest u državnom odvjetništvu, na sudovima i u policiji stvoren sustav koji nepromijenjeno funkcionira sljedećih trideset godina. Ispravni suci su izuzetak, pogreška u sistemu, a policija je, naročito po mračnim varošima u sjevernoj i južnoj unutrašnjosti, ustvari stranačka policija. A pomalo i policija iz viceva o policiji: čovjek ne može biti siguran teroriziraju li oni javnost i pojedince zato što su tendenciozni u pretvaranju stranačkih i crkvenih ideologija u životnu praksu ili su naprosto idioti.
Neki dan je tako splitska policija u civilu banula u kuću Nikole Viskovića s nalogom za pretres, pod sumnjom posjedovanja neprijavljenog oružja. Već to je vrlo ozbiljan, zabrinjavajući primjer policijskog terora. Ili policijskog idiotizma. Visković je, naime, gospodin u vrlo visokim godinama, 84 su mu na grbači, i osim što je neosuđivan, osim što u te 84 nikoga nije ubio niti se proslavio u bilo kakvim oružanim i terorističkim incidentima, Visković je jedan, valjda, doajen ljudskopravne i mirovne scene u Hrvatskoj i jedan od najuglednijih hrvatskih javnih intelektualaca. Banuti Nikoli Viskoviću u kuću s nalogom za pretres otprilike jednako je skandalozno, besprizorno i provokativno kao i s istim takvim nalogom za pretres banuti splitskom nadbiskupu Marinu Barišiću. Uz tu razliku što je Visković manje agresivan te je svakome tko ima makar i štakorski pojam o ljudskoj psihologiji jasno da ćeš mitraljez prije naći kod Njegove Prosvećenosti oca nadbiskupa Marina, nego kod Nikole.
Profesor Nikola Visković
Ali, naravno, onaj tko traži, taj i nađe: tako su splitski policajci u civilu u pretresu Viskovićevih radnih i životnih prostora, među svim tim antihrvatskim i bezbožničkim knjigama, koje su ih, poput bijesne paščadi, pokušavale ugristi, ali oni su, hrabri hrvatski policajci, vješto knjigama izmicali, na kraju pronašli što? Šuplju praznu cijev od prave pravcate lovačke puške! I to je njima dvojici-trojici, kao i onome koji ih je Viskoviću poslao, kao i samom šefu splitske policije, opet nekom bogobojaznom HDZ-ovcu, bilo dovoljno da podnesu optužni prijedlog protiv Nikole Viskovića, prema kojemu mu prijeti kazna od “8000 kuna za nelegalno posjedovanje oružja B kategorije”. Profesor je, vjerojatno i pretjerano ljubazno, ispratio dvojicu-trojicu policajaca iz svoga doma, pa onda zavirio u knjige, gdje je u Zakonu o nabavi i posjedovanju oružja pronašao da se, doista, “vatrenim oružjem smatraju i bitni dijelovi vatrenog oružja”. Te je tako, sa stanovišta splitskih policajaca, odgajanih u stranci i u crkvi, i šuplja prazna cijev lovačke puške, cijev koja se ni na što ne nastavlja, također “bitan dio vatrenog oružja”, pa su, procijenivši i dokazni materijal i počinitelja, predložili da se počinitelj kazni kaznom iznad maksimuma. Riječ idiot znači poseban i drukčiji čovjek. Policajci koji su podnijeli optužni prijedlog protiv Nikole Viskovića doista su posebni i drukčiji. U nastavku značenja, idiot je niže inteligencije i obrazovanja. U odnosu na Nikolu Viskovića, ali i na većinu onih koje maltretiraju, splitski su policajci, kao i njihov velešef Davor Božinović, nesumnjivo nižeg obrazovanja. O inteligenciji je teško govoriti jer bismo, možda, prešli granicu uvrede. Stoga bismo te vrlo posebne i drukčije ljude, koji po Splitu progone posljednje preostale intelektualce i slobodare toga grada zbog posjedovanja šupljih cijevi, mogli nazvati samo - poluidiotima. Ili visokointeligentnim idiotima, koji ciljano, pod nekom vjerojatno političkom agendom, teroriziraju i ponižavaju ljude koji simboliziraju neki drukčiji Split. Onaj Split pred kojim paranoici očito strepe, iako za strepnju razloga nema. Jer otkako je u Hrvatskoj provedena crna lustracija i otkako policija, pravosuđe i temeljno školstvo rade za jednu partiju i jednu Crkvu, nema baš nikakve opasnosti da se Split vrati ljudima kakav je Nikola Visković. Split je Skejin i Oparin grad. Grad onog Kerumova gradskog vijećnika koji je, zamislite, poželio biti ravnatelj Opere! Što protiv toga može Nikola Visković? Puhati kroz šuplju cijev usisivača!
Sljedeća instanca u nizu, državno odvjetništvo, prekršajni sud, svejedno tko, postupit će u skladu s oportunitetom društvenopolitičkog trenutka. Postoji čak i mogućnost da im netko telefonira iz Zagreba i kaže im da ne čine sranja. A postoji i mogućnost, meni neprihvatljiva, jer je beskrajno tužna, da sud odluči po prijedlogu policije i da kazni Nikolu Viskovića. Možda ne s 8000 kuna, nego s 500 kuna, zbog posjedovanja neprijavljenog oružja. Da je profesor u snazi u kojoj je bio prije dvadeset i kusur godina, kad se sam suprotstavljao jednoglasju i licemjerju Hrvatskoga sabora u njegova najgora i najnečasnija vremena, zbog šuplje metalne cijevi on bi se krvi napio i splitskoj policiji, i splitskom sudu, i policajministru Božinoviću, i svom tom duboko nečasnom, pokvarenom i protuhrvatskom moralnom jadu, koji neistomišljenike pokušava progoniti na način koji je istodobno monstruozniji i nedostojniji od načina na koji su to činili njihovi prethodnici iz komunističkih vremena. Ali Nikola Visković danas je gospodin u onoj dobi kad se čovjeku baš više i ne da tući s idiotima. Ili im objašnjavati što koja metafora znači i čemu može poslužiti šuplja metalna cijev. Danas, Visković je gospodin u takvoj dobi da bi ga od idiota i poluidiota trebali braniti oni koji imaju poštovanja prema njegovu životnom djelu i prema njegovim zaslugama za zdravi razum. Takvih u Splitu, međutim, neće se lako naći. Vice Mihanović u Splitu je intelektualac. Skejo, Kerum i Opara.
Inače, splitski policajci imaju vrlo zanimljivu ideju o tome zašto je Viskovićeva cijev opasna. Zato što, možda, neki njegov jatak ima kundak. A drugi ima zatvarač puške. Treći ima nišanske sprave. I tako, malo-pomalo, oni sastave pušku i izlože opasnosti ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Ideja, osim što je policijska, dakle intelektualno i imaginativno duboko insuficijentna, u sebi ima nešto od onoga dirljivog straha, kakav svaki diktatorski režim, pa tako i svaka policijska stanica u nedođiji, u kojoj postoje ambicije da oko nje bude uspostavljen diktatorski režim, gaji naspram svojih najnemoćnijih neprijatelja. Tako splitski policajci strahuju da strašni Nikola Visković ima oko sebe još trojicu, četvoricu jednako strašnih bezbožnika i protuhrvatskih elemenata, s kojima će sklopiti cijelu jednu lovačku pušku.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ako je cijev, automatski je šuplja! Da nije šuplja ne bi bila cijev, već bi bila šipka!!
tko je osnovao hdz :))