Nakon što ih je u svega šest tjedana pogodio moćni njemački blitzkrieg, Francuzi su bili skršeni u vojnom i psihičkom pogledu.
„Poniženje koje je doživjela Francuska, pogodilo je sve – od njezinih vođa do običnog puka“, napisao je Robert Gildea u novoj knjizi „Borci u sjeni“ u kojoj je detaljno istražio francuski pokret otpora.
Bio je to neočekivan poraz, piše Gildea, jer su Francuzi u rat ušli puni samopouzdanja u svoju vojsku. „Radilo se o kritičnom porazu jer je uništena republika koja je predstavljala utjelovljenje francuske demokracije i domoljublja od 1870. godine.“
No nije samo narod bio nesretan, nego je ovaj scenarij značio i da je tisuće francuskih Židova završilo u logorima smrti, te su ljudi morali prihvatiti brojne aspekte nacističke ideologije koje je većina Francuza – tj. većina civiliziranih ljudi uopće – smatrala potpuno neprihvatljivima.
Uzevši u obzir traumu poraza, ali i prijetnju francuskoj nacionalnosti koja je trajala tijekom četverogodišnje okupacije, nije dakle nimalo čudno što je pokret otpora tijekom i nakon rata igrao važnu ulogu u svijesti francuskih građana i njihovom identitetu. A to i dalje čini.
Razotkrivanje velikog mita
Glavna pretpostavka nove knjige jest da je povijesni otpor, točnije pravi otpor, zasjenjen Gaullističkim mitom „koji je omogućio Francuzima da se ponovno postave na noge i dignu glavu u zrak nakon rata“.
Taj mit je, recimo ukratko, da je većina ljudi podržavala borbu, od de Gaulleove prvotne naredbe da se nastave bitke, koju je objavio 18. lipnja 1940. godine iz Londona, te je nastavio širiti tijekom rata, ali i da je ona dosegla vrhunac kad je moćni general poveo dvije snažne skupine boraca - Slobodnu Francusku i pokret otpora - u bitku po Elizejskim poljanama, te je oslobodio Pariz četiri godine poslije.
Premda nitko nije porekao da je Francuska trebala pomoć Britanaca i Amerikanaca, mit je bio da su se Francuzi na kraju sami oslobodili, zahvaljujući borbenom elanu francuskog naroda i de Gaulleovoj sposobnosti da ujedini brojne niti pokreta otpora, te koordinira njihove napore s onima vojske Slobodne Francuske nakon dana D.
No slika pokreta otpora koju prikazuje Gildea je puno kompliciranija i moralno dvosmislenija nego što tvrdi mit.
Kao prvo, aktivni borci pokreta su činili ne samo manjinu u francuskoj populaciji prije dana D, nego su bili gotovo nezamjetni.
U njihovim akcijama je aktivno sudjelovalo svega dva posto ljudi koji su objavljivali tajne novine, sabotirali njemačke operacije, prikupljali informacije, regrutirali nove članove i sudjelovali u radu mreža koje su dizajnirane kako bi spasile savezničke letke.
Oko osam posto ljudi je pasivno sudjelovalo u pokretu, točnije bili su spremni čitati vijesti koje su članovi pokreta objavljivali, u tajnosti su slavili tradicionalne nacionalne praznike i potiho mrzili njemačke zabrane. Oni su pružali nužnu moralnu potporu članovima pokreta.
No činjenica je da je premoćna većina tek pokušavala preživjeti u teškim vremenima i uvjetima, te se nisu željeli definirati ni na koji određeni način.
Gildea je sjajno prikazao pokret otpora kao ekipu raznolike šminke, motivacije i strategija. Članovi pokreta su „uvijek bili manjina, no stizali su iz različitih miljea. Imali su različite poglede i borili su se zbog različitih ciljeva“.
Ujedinjenost različitih
Oni su bili bivši vojnici, aristokrati, sindikalisti, studenti i intelektualci, kao i seljaci, no zanimljiv je potpuni nedostatak profesionalnih političara i poslovnih magnata u njihovim šarolikim krugovima. Politički i društveno gledajući, članovi pokreta su dolazili iz smjera ekstremne komunističke ljevice i ekstremne desnice, kao i svih prostora između.
Mnogi su se tek željeli dokazati u očima bližnjih kao veći junaci od svoje braće ili očeva koji su se iskazali u prethodnom ratu, dok su drugi, posebno studenti i intelektualci, osjećali duboku ideološku odbojnost prema nacizmu, pa su bili vođeni željom za akcijom.
Gildea je vješto istražio što je značila metamorfoza iz običnog građanina u aktivnog člana otpora.
Pridružiti se pokretu bilo je kao „ući u svijet sjena iza stvarnog svijeta“. Morali su kriti svoj identitet koji bi bio poznat samo drugim članovima, a taj proces nestanka – kojeg su pratili krivotvoreni dokumenti i izoliranje od obitelji i posla – bio je nešto što su zvali clandestinité.
„Nekima se činilo da sudjeluju u nečem nestvarnom, kao drami ili kriminalističkom romanu. To je njihove obične živote činilo uzbudljivima i omogućilo im da se nose s nedostacima koje su osjećali živeći pod opterećenjem. S druge strane, tu je bila zemlja sjena puna opasnosti koja im je često uzvraćala udarac s brutalnim učincima“, piše Gildea.
Gildea ne štedi hvalu za imigrante koji su igrali važnu ulogu u pokretu. Sudjelovali su ondje poljski Židovi, mnoštvo komunista iz istočne Europe i španjolski borci koji su osjećali predanost borbi protiv fašizma nakon španjolskog građanskog rata.
Ostatak teksta pročitajte u Daily Beastu.
