Početkom srpnja Zajednica nakladnika i knjižara pri HGK izglasala je novog/starog predsjednika, zamjenika mu i članove/ice novog Vijeća ZNK. Postignut je i kompromis oko modela glasanja na idućim sjednicama (skupštinama) ZNK tako da je prihvaćeno ponderirano glasanje koje u manje rigidnoj varijanti od predložene inicijalne uzima u obzir i gospodarstvenu snagu svake pojedine članice ZNK, dok je u glasanju pri radu Vijeća ZNK zadržano staro načelo po kojem jedna tvrtka članica ima jedan glas. I to je uglavnom sve što se dogodilo na izbornoj sjednici ZNK. Hoće li se ipak važnije stvari u radu ZNK početi događati nakon povratka s godišnjih odmora - to ćemo tek vidjeti. Jer mnogo je toga o čemu bi članice ZNK (njih 40+) trebale što prije početi razgovarati, no nekako sam skeptičan da će se to dogoditi.
Pretpostavljam da će se na tragu dosadašnjeg rada ZNK HGK fokus premjestiti na buduće sajmove, kako stare, tako možda i na pokretanje novih, npr. u Osijeku, a u kontekstu krize i drastičnog porasta troškova proizvodnje knjige predstavnici ZNK ubrzo će pokucati na vrata Ministarstva kulture i medija (dio njih će jednako tako pokucati i na vrata Ministarstva znanosti i obrazovanja). Blizu su i pripreme za još jedan Sajam knjige Interliber (i u svijetu mnogo se očekuje od vraćanja u punom obujmu “fizičkog” sajmovanja, gdje bi Sajam knjiga u Frankfurtu ponovno bio u fokusu), a iako u ovom trenutku odluka još nije definitivno potvrđena, krajem rujna/početkom listopada u Splitu bi se ponovno mogao događati Mediteranski festival knjige. Ali sve je ovo zapravo perpetuirani deja vu ove cehovske organizacije i sumnjam da će se (pod još jednom izlikom objektivne i zabrinjavajuće krize) početi ozbiljno razgovarati oko npr. nebrojeno puta najavljenog etičkog kodeksa branše, a povezano s tim i krenuti u doradu još važećeg Sporazuma o jedinstvenoj cijeni knjige, te napokon “popeglati” ne baš idilični odnosi u branši.
A okolnosti su takve da ZNK s resornim ministarstvima pod hitno otvori i temu rebalansa dosadašnjih potpora knjizi, pa čak i pitanje vraćanja knjige na 0. stopu PDV-a, jer ako se u Njemačkoj ta mjera sve češće spominje kao jedan od mogućih načina stabiliziranja uzdrmanog tržišta knjige, zašto ne bi Hrvatska učila na idejama drugih? Jedna od vrućih tema u ZNK moglo bi biti vraćanje prodaje školskih udžbenika u knjižare, jer otkad brojne učenike paketi školskih udžbenika dočekuju početkom školske godine na školskim klupama, odgojili smo generacije školaraca koje više ni ne znaju što je to knjižara, eventualno znaju da u papirnicama mogu pronaći školski pribor, ali na pitanje što je to knjižara, vjerojatno bi umjesto odgovora predali prazni papir, s potpisom ili bez.
Knjižna branša sad se suočava i s ratom u Ukrajini koji se prelio preko granica donoseći novu svjetsku političko-ekonomsku krizu, galopirajuću inflaciju i drastični porast troškova u produkciji knjiga, pogotovo izazvanih problemima s opskrbom papirom, njegovom dostupnošću i cijenom te u konačnici drastično povećanim tiskarskim troškovima. Najveći ceh platit će čitatelji, ne samo zbog neumitnog povećanja cijena knjiga (na što su dodatno osjetljivija manja tržišta poput hrvatskog), koje najavljuje većina izdavača (neki su to i počeli primjenjivati na novim izdanjima), nego i zbog toga što će izdavači manje ulaziti u rizična izdanja, tj. smanjiti broj objavljenih inovativnijih ili djela koja se manje prilagođuju ukusu ionako prevladavajuće mainstream publike. Ne ide nam u prilog ni činjenica da se slabo ili nikako provodi Nacionalna strategija poticanja čitanja, sa svojim fantomskim akcijskim planovima i nedovoljnom financijskom potporom bez koje je bilo koja strategija tek mrtvo slovo na papiru. Pa kad smo već u 2021. imali proglašenu Godinu čitanja, možda netko napokon shvati da je u Hrvatskoj prihvaćanjem NSČP-a trebalo proglasiti Desetljeće čitanja, ali sa svim mjerama i konkretnim financijskim akcijskim planom i za njega osiguranim sredstvima, barem u toj dekadi.
