Ako Dario Šimić, Mario Stanić, Stipe Pletikosa i Mario Jurić nisu odmah po odlasku iz Šibenika, na prvom odmorištu, odabrali adekvatan zid i sinkronizirano počeli udarati glavama u njega, te ako isto, da je bio s njima, ne bi napravio Goran Vlaović, onda njihovu optimizmu lijeka nema, kao što nema načina da im se objasni kako negdje nada umire posljednja, dok je ovdje poodavno umrla posljednji put.
Članovima Izvršnog odbora Županijskog nogometnog saveza je, u najkraćem, Šimić govorio onako kako to čini i inače: precizno, utemeljeno i realno. Nakon njega solo točku je imao nekadašnji najmoćniji HDZ-ovac u tom kraju i tom gradu, bivši nogometni sudac čija je karijera trajala i nakon što je postao ratnim invalidom, te dopredsjednik Izvršnog odbora HNS-a Ante Kulušić.
On je tu, na domaćem terenu, gdje ga navijači lokalnog nogometnog kluba vole manje nego Torcidu, zastupao gospodina brenda, Davora Šukera osobno, prenijevši njegovo obećanje da će šibensko-kninski nogomet dobiti 100.000 eura. Jednom. Nekad.
Za nešto. Između bolje perspektive i eura na grani, domaćini su jednoglasno, predvođeni novim županijskim nogometnim šefom, nekadašnjim Kulušićevim intimusom s kava po skrivenim benzinskim crpkama, Željkom Dulibićem, odabrali ono što se najlakše iskazuje jezikom brojki - jednom jedinicom ispred pet nula, sve u čvrstoj valuti.
“Želimo stvarno vratiti povjerenje u hrvatski nogomet. Ja se nadam da su ljudi osjetili tu energiju. Osim vraćanja povjerenja, klubovi kao centar razvoja hrvatskog nogometa, mi želimo pomoći klubovima. Tu se zna da je Šibenik nositelj ove županije, mi želimo jak Šibenik, želimo da se Šibeniku pomogne i s novcima i sa znanjem, tako i ostalim klubovima koliko to bude moguće. Zato moramo vratiti povjerenje, uštedjeti neke novce, prihodovati, tako da možemo to raspodijeliti klubovima“, rekao je Dario Šimić.
Govorio je uzalud. Neće Šimić i ekipa baš svugdje proći jednako – u Splitu su već dobili potporu – ali hoće dovoljno puta vidjeti kako u praksi funkcionira splet interesa u hrvatskom nogometu, čvrsto uvezan kapilarnom korupcijom i održavan rezultatima reprezentacije, koji su znantno ispod njezine kvalitete i daleko ispred, svjetlosnu godinu ispred stvarnosti domaće lige.
Nogomet su, davno je to bilo, igrali mlađi radnici i djeca starijih, nadajući se lakšem novcu od onoga u tri proizvodne smjene, dajući smisao nedjeljama u kojima su stadionske tribine nudile manje udobnosti za više publike. Davno je to, da ponovimo, bilo. Kasnije su nogometaši postajali bogataši, ubijajući slobodno vrijeme i hraneći želju za pozornošću tako što su, recimo, snimali albume narodne glazbe.
Mario Mioč je bivši prvoligaški nogometaš - igrao je za Istru, Cibaliju, Marsoniju i Sesvete, trenirao svaki dan, vozio se autobusom iz Pule u Osijek i iz Vinkovaca u Split, pa zbrojio utrošak i utržak te uzeo mikrofon. Napustio je nogomet i postao pjevač narodnjaka. Marka Mihaljevića, bivšeg vratara HNK Šibenik, izgleda nije zapalo da poput brojnih sugrađana ima sluha i zna pjevati. Znao je, međutim, čuvati gol, ali ne i kako s plaćom od 6000 kuna mjesečno koje nema plaćati 5500 raznih obveza svaki mjesec.
I tako je, umjesto da stavi rukavice, prodao automobil i vratio dugove, a umjesto na trening otišao u kvartovski lokal i zaposlio se kao konobar. U tom je trenutku imao 24 godine i mogao je braniti još 10. Dovoljno da skupi 660.000 kuna duga ili malo više od dvije mjesečne plaće koje je u Dinamu primao portugalski napadač Machado, onaj što je s navijačima bio kao srednji prst i nokat.
A samo godinu dana prije nego što će, umjesto da postavlja živi zid, Mihaljević na tacnu redati kave i pelinkovce, Šibenik je igrao finale Kupa Hrvatske i sezonu okončao kao četvrti u Prvoj ligi! Zagreb je tad imao pet, a Dalmacija tri kluba u istom natjecanju. Danas Zagreb ima četiri, a cijela Dalmacija – jedan. I manje lukavi i oni sa slabijim nagonom za preživljavanje od Zdravka Mamića znaju da su birači najveći problem demokracije.
On se zato na vrijeme osigurao, premrežio županijske saveze, nahranio državnu predsjednicu, zadužio HDZ i otkrio niz funkcija na kojima može ostati bez obzira na to je li mu formalni predsjednik Davor Šuker ili lutka na napuhavanje s likom Ante Čačića i tijelom pobjednice natjecanja Miss mokre majice u Tučepima. Očekivati da on mirno prihvati ne rezultate, nego sam demokratski proces, realno je kao i nadati se da će Cristiano Ronaldo doći na posudbu u Unešić iz Zagore.
Sve ozbiljne stvari na svijetu mogu se usporediti s nogometom i zato on, taj nogomet, može biti slika hrvatskog društva u istoj mjeri u kojoj je društvo njegova slika. Studenti, uposleni u javnim službama, članovi sindikata... Sve je to, u većini, ponizna masa koja održava partitokraciju ponašajući se kao i oni što održavaju mamićizaciju: šute dok moraju, a kad progovore, onda paze na svaki zarez.
Samo je jedna skupina ljudi u hrvatskom nogometu čiji se bunt ne može ignorirati: reprezentativci koji na crveno-bijelim dresovima danas nose iste brojeve kao nekad Šimić, Pletikosa, Stanić, Vlaović, Boban, Prosinečki, Bilić, Jarni, Štimac... Problem je što ispod njih i kože nose još i malo srce i dovoljno čvrst želudac da mogu progutati sve, pa i to da se s njima igra bolje nego što oni znaju igrati u svim tim Realima, Barcelonama, Juventusima, Interima, Monacima...
