U pogledu nastojanja nadbiskupa da se osigura priznanje NDH-a od strane Sv. Stolice, postoji još jedno pismo čiji sadržaj jasno razlučuje kako nova vlast argumentira svoje očekivanje. Riječ je o pismu Alojzija Stepinca odmah nakon njegova posjeta Rimu i Sv. Stolici 7. lipnja 1941., a koje u nadnevku nosi datum 14. lipnja 1941.
Riječ je o gledištu ustaške vlasti, poglavnika Ante Pavelića, hrvatske emigracije, hrvatskog klera, hrvatskih i slovenskih katoličkih vjernika. Stepinac piše svetom ocu Piju XII.:
Najblaženiji oče!
Dolje potpisani zagrebački nadbiskup ispružen pred nogama Vaše svetosti osjeća se obaveznim da podnese svoj treći izvještaj o događajima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Odmah po mom povratku iz Rima susreo sam se s poglavnikom, tj. šefom Hrvatske države dr. Antom Pavelićem, kome sam ukratko iznio viđenje Vaše svetosti u vezi s priznavanjem nezavisnosti Hrvatske. Prenio sam mu striktnu neutralnost Vaše Svetosti u ovom konfliktu i strah da bi se priznanje u danim okolnostima moglo interpretirati kao prihvaćanje sila osovine. S druge strane priopćio sam mogućnost da Vaša svetost pošalje apostolskog vizitatora koji bi obnovio kontakt s katolicima Nezavisne Hrvatske, kontakt koji se je prekinuo s posljednjim događajima. I na kraju sam ga obavijestio o očinskom blagoslovu Vaše svetosti.
Poglavnik je s vidljivim interesom primio što sam mu iznio u razgovoru, koji je dugo trajao. Mogao sam zaključiti da je on više očekivao u pogledu priznanja nove države. Posebno zato što će ovih dana stići vijest o budućem priznanju NDH-a od strane katoličke Španjolske.
Prevladavajuće mišljenje pojedinih članova Vlade mi je poznato od prije, i uspoređujući s onim što sam čuo od Poglavnika, njegov odgovor bi se mogao ovako rezimirati.
Mi, kaže dr. Pavelić, nismo mišljenja da bi Sveta Stolica povrijedila na bilo koji način svoju neutralnost priznajući nezavisnu državu Hrvatsku. Hrvatska nije u ratu ni s kime: ni s Amerikom ni s Engleskom, ni s Italijom ni s Njemačkom, niti je ona okupirana zemlja. Ona upravlja sama putem svojih zakona, bez intervencija i bez kontrole s bilo čije strane.
Od početka svoje povijesti, a posebno 925. kada je bio okrunjen kralj Tomislav, sve do 1918., Hrvatska je bila posebna država, teritorijalno i pravno, odvojena od ostalih naroda i država. Iako je silom političkih prilika koji put odlučila biti dio neke stabilnije veće cjeline zbog državnog prava, nije se pomiješala s drugim državama, već je bila samo njima priključena. Ako su koji put neki kraljevi, nažalost katolici, pogazili vlastite svečano dane zakletve i nisu poštovali državnu odvojenost Hrvatske, ona nije nikad prihvatila kršenje zakletvi. Mnogo manje se može govoriti za kratko razdoblje Jugoslavije u kojem je bila prisiljena na nasilje i laž.
Jugoslavija je pogazila sve sporazume s Hrvatskom, počevši od Krfske deklaracije i poslije Ženevske konvencije sve do svečanih garancija regenta Aleksandra, poslanih 16. prosinca 1918. grupi Hrvata okupljenih na savjetovanju u Zagrebu. Dok su se Srbi obvezivali prema Hrvatima, Hrvati se nisu ničim obvezivali Srbima, već samo trpjeli nasilje. Može se dodati da je dinastija Karađorđevića došla na prijestolje Srbije nakon užasnog masakra kralja i kraljice 1903. godine.
Čudo je da ni Amerika ni Engleska nisu nikad podigle glas, izuzev ponekih novina, protiv zloupotreba i nepravdi koje je pretrpjela katolička Hrvatska. Ako demokratske države žele da vlada pravda i pravo, one su na strani Hrvata.
Hrvati su sudjelovali u ovoj prilici za nezavisnost s vrlo velikim ljudskim i materijalnim žrtvama, usprkos pomoći Njemačke, što smeta Engleskoj.
Hrvati su odlučni braniti obnovljenu nezavisnost sve do posljednje kapi krvi, uvjereni da im ne preostaje ništa drugo osim u slučaju promjene situacije stvorene 10. travnja 1941. i obnavljanja Jugoslavije koja ih je žrtvovala u pogledu časti, dobara, i vjere dugih 22 godine.
Izostavljeno ili makar odloženo priznanje Nezavisne Države Hrvatske od strane Svete Stolice, dalo je povoda subverzivnim elementima da miniraju mladu državu s jedne ili ocrne katoličanstvo i Svetu Stolicu s druge strane.
U svakom slučaju, kaže dalje Poglavnik, mi smo odlučili ostati vjerni Katoličkoj Crkvi. Morate shvatiti da smo mi ljudi koji teško možemo pred narodnim masama braniti izostavljeno priznavanje Države od strane Svete Stolice nakon što smo dali milijune života za katoličanstvo nadljudskom i višestoljetnom borbom s Turcima koji su nam se osvetili ubacivši nam šizmu do tada nama nepoznatu.
Ovo su, Najblaženiji oče, osjećaji koji potresaju dušu poglavnika Pavelića i drugih članova njegove vlade.
Ne sumnjam, Sveti Oče, da se ovdje vodi očajna borba na život ili smrt između šizme koju predstavlja srpstvo i katoličanstva koje predstavljaju Hrvati. Posljednjih godina šizma je postala tako agresivna, čak drska, da bi, da nije propala Jugoslavija, postala opasna među katoličkim Hrvatima, pojačavanjem djelovanja državnog nasilja, korupcije, mješovitih brakova, plaća i prednosti za apostate itd., a to bi bilo previše opasno za hrvatski narod i njegovu vjeru. Dovoljno je podsjetiti se da su na takav način uspjeli tijekom 22 godine odvojiti od katoličke vjere tisuće i tisuće ljudi. U slučaju engleske pobjede i obnove Jugoslavije, ovdje se vjeruje da to nije vjerojatno, borba protiv katoličanstva i protiv Hrvata povećala bi se do očajanja. Ovo su psihološke karakteristike Srba i Hrvata. Dovoljno je sjetiti se mržnje i perfidnih načina kojima se služilo u borbi protiv katoličanstva.
Činjenica je da dr. Maček ima još sljedbenika u Hrvatskoj. Neki od sljedbenika pobjegli su iz zemlje, neki čine dio jugoslavenske vlade u emigraciji. Ali zdrav dio Mačekove stranke pridružio se odmah Poglavnikovim redovima, čak ga je pomagao da održi red u prvim trenutcima kaosa. Oni surađuju danas vrlo lojalno s novom državom. Ako se i ne može utvrditi da je među Poglavnikovim suradnicima sve onako kako bi trebalo biti, ipak se mora prihvatiti i vrednovati činjenicu da je Pavelić katolički praktikant, i da želi stvoriti, usprkos nekim neljudskim problemima, katoličku državu, i da su njegovi suradnici većinom dobri katolički praktikanti.
U slučaju da pretpostavimo da će doći do obnove Jugoslavije, možemo se nadati samo progonima svake vrste.
II
Njemačke vlasti obavijestile su me da planiraju s područja Mariborske i Ljubljanske dijeceze protjerati 200 000 Slovenaca, a možda i sve, i kolonizirati ih u Makedoniju. Već me je Poglavnik pitao što mislim ako on odluči zamoliti njemačke vlasti da promijene sudbinu Slovenaca i da ih se prebaci jer su katolici, u Hrvatsku među katolike i da iz Hrvatske prebace Srbe šizmatike u Makedoniju. Ja sam Poglavniku odgovorio da bi takvo rješenje za nesretne Slovence bilo bolje jer bi u Hrvatskoj slobodno mogli ispovijedati vlastitu vjeru, dok bi u Makedoniji, bez crkava i bez svećenika, njihova vjera bila izložena progonima. Posebno bi ženska omladina bila u opasnosti. Zato vjerujem da bi sljedećih dana uslijedila prva migracija Slovenaca u Hrvatsku. Razdaljina nije toliko velika, zato ih put neće odveć iscrpiti.
Više od 100 slovenskih svećenika protjerano je s teritorija Mariborske i Ljubljanske dijeceze i prebačeno u Hrvatsku - sve sam ih bratski primio kako ne bi patili od gladi i drugih nesreća. Ratni ministar me obavještava da Nijemci namjeravaju protjerati ostalih 300 svećenika iz istih biskupija koji su do sada bili zatvoreni ili u kućnom zatvoru u spomenutim dijecezama. Između ostalog naš ratni ministar kao dobar katolik predložio je da rečeni svećenici budu deportirani u Hrvatsku, a za uzvrat s hrvatskog teritorija bude protjerano 300 Srba. Njemačke vlasti su već odobrile ovaj kontraprijedlog.
Budući da idući tjedan, kako javljaju iz Ratnog ministarstva, počinje ovo prebacivanje katoličkog klera, za Crkvu u Sloveniji je ipak sreća u nesreći što mogu spasiti život. U Makedoniji u internaciji bi zasigurno pokleknuli. Ionako ne bi imali mogućnost služiti svetu misu.
Zamolio sam ratnog ministra da redovnici budu primljeni u samostane istog reda u Hrvatskoj. A da biskupijski svećenici koji budu prebačeni u Hrvatsku, pod uvjetom da je internacija privremena, budu smješteni na prihvatljiva mjesta, sve dok stvar ne bude predana zaboravu. Dakle, dok bude moguće, tamo će obavljati pastoralnu službu.
III
Veliko je zanimanje Srba šizmatika da uđu u Katoličku Crkvu. Sigurno to čine pod dojmom da vlast podržava katoličanstvo. Ne može se negirati da ih na to navodi bijeda šizmatičke crkve. Duboko moralno propadanje njihova klera donosi nesreću i kaznu narodu. Nisu dali nikakvu pomoć vjernicima u trenutku oluje koja ih je snašla.
Vjerujem, kad bi Poglavnik bio 20 godina na čelu vlade, šizmatici bi bili zbrisani iz Hrvatske.
Godina božanstvene procesije Tijelova¹²⁵ prvi je put u povijesti našega grada bila bez službene nazočnosti državnih predstavnika. Aktivno je i pasivno sudjelovalo nebrojeno mnogo ljudi. Svi su očekivali da vide Poglavnika, ali Poglavnik nije bio tu. Nisu bili ni državni predstavnici. Govorili su da Država Hrvatska nije priznata od Svete Stolice i da zato vlast nije službeno sudjelovala u procesiji.
Za mnoge je ovo bio skandal. Neću ponavljati koliko je komentara bilo na račun Crkve i njene hijerarhije. Odsutnost državnih predstavnika umanjila je doživljaj same svečanosti. Negodovanja su bila velika, jer su ljudi bili razočarani.
Što će biti dalje, u rukama je Božjim.
Smatrao sam neophodnim, Najsvjetliji Oče, obavijestiti Vas o svemu u vezi s razvojem stanja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Vaša Svetosti, u Isusu Kristu,
ponizni sin Alojzije Stepinac,
nadbiskup zagrebački.
