U Hrvatskoj je, prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, registrirano oko 396 tisuća oboljelih od dijabetesa. No tu je riječ samo o onima koji su se javili liječniku i kod kojih je bolest dijagnosticirana, a procjene kažu da šećernu bolest zapravo ima više od pola milijuna ljudi u našoj državi. Dakle, skoro trećina građana u Hrvatskoj u dobi od 20 do 79 godina nema postavljenu dijagnozu šećerne bolesti iako je ona kod njih prisutna.
Nema nikoga tko nije čuo za dijabetes, ali uvijek iznova valja ponoviti definiciju te bolesti i njezine karakteristike, tim više što ona prerasta u globalnu epidemiju. Šećerna bolest metabolički je poremećaj u kojem organizam posve ili djelomično nije sposoban iskoristiti šećer unesen hranom. Bolest je nepoznatog uzroka, doživotna i ostavlja trajne posljedice ako se ne liječi pravilno i na vrijeme. Poznato je da ima nekoliko podjela dijabetesa prema mehanizmu nastanka bolesti – to su dijabetes tipa 1, dijabetes tipa 2 i gestacijski dijabetes (šećerna bolest u trudnoći).
Tip 1 šećerne bolesti ima 5-10 posto oboljelih. S obzirom da se većinom javlja kod mladih, drugi naziv mu je i “juvenilni dijabetes”. Sve je više vrlo male djece kod kojih se bolest razvila, ponekad su to bebe i od samo nekoliko mjeseci. Bolest je autoimunog porijekla, što znači da imunološki sustav više ne prepoznaje beta stanice gušterače kao vlastite, pa proizvodi obrambene bjelančevine, antitijela, koja uništavaju proizvodnju inzulina. Istraživanja su pokazala da neki virusi mogu promijeniti površinu beta stanice i na taj način zavaraju imunološki sistem. Takvo razaranje tkiva koje proizvodi inzulin je nepopravljivo i bolesnici su od tada ovisni o svakodnevnim inzulinskim injekcijama.
S druge strane, kod dijabetesa tipa 2 tijek bolesti je sporiji. Kako tumače stručnjaci dijabetolozi, početni mehanizam ovog tipa bolesti je razvoj otpornosti perifernih tkiva na djelovanje inzulina. Takva metabolička barijera godinama potiče gušteraču na pojačanu proizvodnju tog hormona, s vremenom ju iscrpljuje i ona naposljetku nestaje. Apsolutnu važnost u razvoju šećerne bolesti tipa 2, a riječ je o onome što je ljudima najteže prihvatiti, imaju debljina, nezdrava prehrana i neaktivan način života. Ipak, velik broj oboljelih od tog tipa bolesti nema prekomjernu tjelesnu težinu, što nepoznanicu čini većom.
Gestacijski dijabetes stanje je povišenog šećera u krvi tijekom trudnoće, a nastaje radi hormonske aktivnosti posteljice. Bolest nestaje nakon poroda, no skoro polovina žena koje su je imale trudnoći kasnije kroz život oboli od šećerne bolesti. U rizičnu skupinu spadaju žene čiji članovi obitelji boluju od dijabetesa, žene koje su imale višak tjelesne težine prije trudnoće, one koje značajno dobivaju na težini tijekom trudnoće i one koje su u ranijim trudnoćama donosile na svijet izrazito krupnu novorođenčad. Povišeni šećer u krvi, valja naglasiti, ometa razvoj ploda, tijek trudnoće i poroda.
Spomenimo i sivu zona između zdravlja i bolesti koju mnogi poznaju kao takozvani “granični šećer”, odnosno, intoleranciju glukoze. Riječ je o stanju u kojem je razina šećera u krvi blago povišena. U tim slučajevima važne su redovite kontrole jer veći dio oboljelih od intolerancije glukoze s vremenom može oboljeti od šećerne bolesti.
Zna se da u nastajanju šećerne bolesti sudjeluju nasljedni faktori u sprezi s utjecajem okoline. Kompletan mehanizam nastanka medicina i znanost nisu još u cijelosti spoznali, ali je poznato da pojedini geni imaju ulogu te da ključan može biti i utjecaj nekih virusa. Genetika je najčešće uzrok kod bolesti tipa 1, dok je tip 2 dodatno opterećen vanjskim rizicima kao što su debljina i tjelesna neaktivnost. Upravo se one spominju se kao ključni faktori kod nastajanja dijabetesa tipa 2, što je, naravno, usko povezano s prehranom. Glavninu ljudske prehrane čine ugljikohidrati ili šećeri, nešto manji dio odlazi na proteine, a najmanji na masnoće. Hrana se razgrađuje u jetri, i ti razgrađeni sastojci potom krvlju dospijevaju u stanice našeg organizma. Svaki sastojak ulazi u tkiva na svoj način, a glukoza za svoj put treba hormon inzulin. Njega proizvodi gušterača, žlijezda smještena u sredini trbuha, iza želuca.
Inzulin omogućava prolaz šećera iz krvi do stanica u tkivima. Bez inzulina glukoza ne može ući u stanice i gomila se unutar krvnih žila. To obilje energije u krvnim žilama nema način da uđe u tkiva, zbog čega stanice u tkivima doslovno gladuju. Prisiljene su koristiti pomoćne metaboličke putove i troše unutarnje rezerve energije. Ako takvo stanje dulje potraje dolazi do krajnjeg metaboličkog kaosa. U tom poremećaju krv je slatka radi nedostatka inzulina, kisela zbog nakupljanja otpadnih produkata potrošnje energetskih rezervi i gusta radi dehidracije. Stanje je po život opasno i takvi bolesnici trebaju hitnu liječničku pomoć.
Što se tiče simptoma koji ukazuju na pojavu dijabetesa, oni se razlikuju ovisno o tipu. Kod šećerne bolesti tipa 1 sve ide vrlo brzo, i počinje se javljati jaka žeđ, snažan nagon za mokrenjem, oboljeli naglo gube na težini, i bore se s umorom dok su im usta stalno suha, a lice zažareno. Zbog tih očitih simptoma i dijagnoza se postavi vrlo brzo. No kod dijabetesa tipa 2 priča je posve drugačija, i razvoj bolesti u ovim slučajevima može trajati i godinama. Pritom nema nekih očitih tegoba, i to asimptomatsko razdoblje traje prosječno osam godina. Primjerice, u tom je periodu kod oboljelih prisutan umor, ali tko više na njega obraća pažnju kao na mogući simptom? Svi smo umorni jer živimo ubrzano i takvo stanje nam je sastavni dio svakodnevice. Žeđ i potreba za mokrenjem ne javljaju se u tolikoj mjeri kao kod tipa 1, osobito ako šećer u krvi nije previsok. Oboljeli od tipa 2 iskusit će možda i nešto jaču sklonost infekcijama, no to će većina nas pripisati nečem drugom, poput, primjerice, pada imuniteta. Zbog manjka simptoma, ili njihove dvojakosti, dijabetes tipa 2 često se ne prepozna na vrijeme, i u mnogim se slučajevima otkrije nažalost tek kad se pacijent počne liječiti od srčanog ili moždanog udara.
Lako je zaključiti da će se, ako je bolest neprepoznata dulje vrijeme, početi javljati komplikacije, a osim bolesti srca i krvnih žila mogu se javiti i oštećenja očne pozadine koje naposljetku vode sljepoći. Također, može se razviti bolest arterija nogu kod koje je mogući ishod gangrena i amputacije te oštećenje bubrega zbog kojeg pacijent završi na dijalizi. Već godinama je u Hrvatskoj slučaj da najveći postotak novca koji se u sustavu potroši na dijabetes odlazi upravo na liječenje kroničnih komplikacija nastalih zbog dugotrajnog neprepoznavanja ili zanemarivanja bolesti.
