Što mi prolazi kroz glavu kad zakoračim u mrak Jasenovca

Pouke iz Holokausta za naše vrijeme Jom hašoa, Dan sjećanja na mučenike i heroje Holokausta (Šoe), dan kad se prisjećamo šest milijuna Židova koji su ubijeni tijekom Holokausta, nacionalni je dan sjećanja u Izraelu.
Ove smo godine na taj dan obilježili osamdeset godina od početka masovnog uništenja Židova – do posljednjeg...
Prije osamdeset godina, nakon što je porazila Kraljevinu Jugoslaviju i Grčku, nacistička je Njemačka počela iznenadni napad na SSSR. Taj je napad bio početak Operacije Barbarossa, kodnog imena danog invaziji tri milijuna vojnika na sovjetski teritorij.
Operacija Barbarossa bila je ključna točka u Drugom svjetskom ratu i prekretnica u sudbini Židova.
Širenjem ideološke kampanje i poistovjećivanjem komunizma (zvanog još i boljševizam) sa Židovima i judaizmom, nacistička je Njemačka stvorila blisku povezanost između rata i svoje antižidovske politike te je provodila opsežni rat. Rat do smrti.
Židovski život kakav je postojao u istočnoj Europi stoljećima - bio je gotovo uništen. Otprilike milijun Židova ubijeno je na prostoru predratnih granica Sovjetskog Saveza, a otprilike 1,5 milijuna Židova masakrirano je na teritorijima koje je SSSR pripojio između 1939. i 1940. godine.

U zadnjim mjesecima 1941. ideja potpunog ubojstva Židova konkretizirana je u opsežan plan (koji je potvrđen na konferenciji u Wannseeu): uspostavljeni su logori za istrebljenje, u uporabu su stavljene poboljšane tehnologije za masovno ubijanje, a počele su i deportacije vlakom “prema istoku” iz ostatka Europe. 
Ubojstva Židova u SSSR-u i na pripojenim teritorijima bila su početak provođenja “konačnog rješenja” – sustavnog uništenja Židova od strane nacističke Njemačke. Do kraja rata otprilike šest milijuna Židova je bilo ubijeno.
Osamdeset godina kasnije, jutro Jom hašoa, Dana sjećanja u Izraelu, počinje sirenom koja dvije minute odzvanja cijelom državom.
Tijekom trajanja sirene posao staje, ljudi na ulicama zastaju, auti se zaustavljaju sa strane ceste i svi stoje u tišini prisjećajući se žrtava Holokausta.
Svake godine dirljiv je to i bolan trenutak za mene dok stojim u tišini, a zvuk sirene odzvanja. Shvaćam da je Šoa bila prekretnica u ljudskoj povijesti. Ništa nije bilo isto nakon toga.
Svaki put kad posjetim Auschwitz ili Jasenovac, kao da sam svjedok užasima koji su toliko strašni da ih je teško i zamisliti. Shvaćam da je tad prijeđena vrlo opasna granica, a čovječanstvo se pokazalo u najlošijem svjetlu.
Nikada se prije nije dogodilo takvo nešto: proces terora, sustavnog i temeljitog istrebljenja židovskoga naroda, s temeljnim ciljem da se Židove i njihovo sjeme zatre s lica Zemlje.
Ta želja – ta opsesija – bila je odvojena od svih političkih razloga, sukoba, odvojena od teritorijalnih problema ili borbe za prevlašću. Dogodila se u srcu prosvjetiteljske Europe...

Osamdeset godina nakon početka sustavnog istrebljenja židovskog naroda, dok razmišljam o tim užasima, prisjećam se da postoje brojne univerzalne pouke koje možemo izvući iz Holokausta. Također se prisjećam kako svakog dana pojedinci, grupe, stranački vođe diljem svijeta pokušavaju poricati jedinstvene prirode Šoe, a takvi bi pokušaji trebali biti okarakterizirani kao povijesni, moralni i obrazovni zločin.
Ti pokušaji ne uključuju samo vjerovanje da je Holokaust bio prevara nego optužuju Židove da su odgovorni za izmišljanje te prevare i forsiranje prisjećanja na židovske žrtve, što zasjenjuje ostale mučenike (“natjecanje” tko je bio veća žrtva). Razmišljam o prijekoj potrebi razotkrivanja kriminaliteta onih koji poriču kako bi se zaštitilo dostojanstvo žrtava. Prisjećam se da je imperativno bespogovorno odbiti bilo kakve inicijative ili pokušaje zataškavanja povijesnog istraživanja o zločinima koje su nacisti i njihovi suradnici provodili. Kad posjećujem Auschwitz, Jasenovac, Majdanek i slična mjesta užasa i dok čitam o Holokaustu, često se pitam:
Što čini Šou jedinstvenom u povijesti čovječanstva? Mislim da je jedinstvenost temeljena na dva elementa: na progonu Židova koji se temeljio na vrlo dobro organiziranom i sustavnom planu; i na magnitudi te industrije smrti: ubijanju Židova – gdje god da su, od grčkoga Krfa pa do Danske, od Maroka pa do Ukrajine. Nitko ne smije ostati živ! Do posljednjeg Židova! Do samoga kraja! Ta dva elementa pomažu mi da iz Šoe izvučem nekoliko pouka, koje služe kao podsjetnik i upozorenje svima nama.

Prva je pouka meni očita: potrebno je sjećati se i nikad ne zaboraviti što nam se dogodilo kroz povijest – progoni, pogromi, sustavno uništenje i druge tragedije, ali i ne smijemo zaboraviti što je utrlo put ovom genocidu.
Druga je pouka da moramo prepoznati i definirati izvor sveg tog zla – antisemitizam. Holokaust nije počeo plinskim komorama. Počeo je antisemitizmom, najstarijim i najdugotrajnijim oblikom mržnje i najubojitijim, najtoksičnijim oblikom iracionalne mržnje prema Židovima. Antisemitizam se temelji na navodnim političkim i rasno-znanstvenim teorijama urote, poput “Protokola sionskih mudraca”, koje su stvorile apstraktni svijet, izobličenu ideologiju, u kombinaciji s paranojom, strahom, mržnjom, u kojoj su Židovi viđeni kao paraziti i antiljudski biološki faktor koji je bilo potrebno uništiti putem totalnog istrebljenja. Dolaskom nacista na vlast religijski motiviran kršćanski antisemitizam, pseudoznanstveni rasistički antisemitizam, s potporom antropoloških i bioloških argumenata, u kombinaciji s političkim antisemitizmom (koji Židove predstavlja kao pokretače ratova, ekonomskih kriza, revolucija, tvrdi da kontroliraju medije, financijsko tržište...), postao je politički program.
Da bi se on ostvario, mobilizirani su svi resursi njemačke nacije, zahtijevajući trenutno rješenje onoga što je definirala kao takozvani židovski problem.

Da ne bude zabune: Židovi su umrli u Auschwitzu zbog antisemitizma, ali antisemitizam nije umro. I iako počinje sa Židovima, ne završava sa Židovima.
Jasno mi je; nemoguće je nositi se sa sjećanjem na Šou bez suočavanja s njegovim korijenima - antisemitizmom kroz povijest. Nemoguće je izvući pouke iz Holokausta a da se ne dotaknemo antisemitizma iz prošlosti i sadašnjosti, antisemitizma koji mijenja oblike i prilagođava se modernim vremenima i dostupnim sredstvima pod pokrićem i izlikom političke kritike. Mislim da ljudi nisu rođeni kao antisemiti. S druge strane, 1000 godina židovske prisutnosti na europskom kontinentu i patnje, kao i količina prolivene krvi, nas Izraelce i Židove naučila je sljedeću lekciju:
Kad god se nađemo u ekonomskoj i/ili društvenoj krizi u kombinaciji s beznađem, nemarom i društvenim kaosom u zemlji ili zemljama, ta pošast, latentni antisemitizam, podiže svoju ružnu glavu, oslobađa se i postaje vidljiva.
Danas se Židovi u Europi i SAD-u sve više osjećaju kao da su pod prijetnjom zbog sve većih valova antisemitizma koji su usko povezani s ekonomskom, političkom i društvenom krizom... Danas svjedočimo nemogućem spajanju ekstremne desnice, krajnje ljevice i islamskih elemenata koji zajedno predstavljaju velik izazov za Židove gdje god da žive.

Jedan od primjera je muslimanski antisemitizam protiv Židova i protiv Izraela koji podržava radikalna ljevica. Drugi je primjer nacionalni antisemitizam koji Židove prikazuje kao etničku, društvenu i kulturnu skupinu koja je vjerna samo Izraelu - naime oni su izdajice nacije u kojoj žive... Novi dodatak starom “klasičnom” antisemitizmu je moderni antisemitizam koji je usmjeren protiv Države Izrael, jedine židovske države na svijetu. To je anticionizam koji dolazi i s desnice i s ljevice: Novi antisemiti s desnice kažu: “Volimo Izrael, ali mrzimo Židove”, a antisemiti s ljevice kažu: “Volimo Židove, ali mrzimo Državu Izrael”.
To je potpuno neprihvatljivo. To je nemoguće - istodobno voljeti Izrael i mrziti Židove i obrnuto. Kad netko takvo nešto kaže, jasno je tko je i kakvi su mu stavovi.  
Ukratko: antisemitizam nije problem samo za židovske zajednice; to je također duboko ukorijenjena prijetnja samim demokratskim društvima.
Razmišljam i o onima koji su spašavali Židove. Njima se mora odati počast. Doista, Šoa nam je pokazala i primjere onog najboljeg što čovječanstvo može ponuditi, a pod time mislim na one hrabre muškarce i žene, nežidove, koji su riskirali svoj život kako bi spasili Židove. Postupajući sa Židovima kao s ljudima i pridržavajući se načela svetosti života, oni koji su spašavali Židove uspjeli su zaštititi i zadržati vlastito osnovno ljudsko dostojanstvo! 

Ali moramo biti iskreni. Velika većina židovskog naroda nije spašena. Više napora i više sredstava uloženo je u sustavno ubijanje Židova diljem Europe nego u napore da ih se spasi... Razmišljam o opasnosti koja prijeti zbog ravnodušnosti i nedjelovanja: Ovi zločini u Holokaustu nisu rezultat samo poticanja na mržnju i genocid nego i zločina iz ravnodušnosti, urote šutnje - međunarodne zajednice kao promatrača. Da ne bude zabune: ravnodušnost i nedjelovanje uvijek znače biti na strani zlostavljača, nikad na strani žrtve. Suočiti se sa zlom, šutjeti i ne govoriti ništa isto je što i surađivati sa samim zlom. Mislim na preživjele Holokausta. Danas u Izraelu živi njih 170.000. Oni su stari i bolesni. Za tren neće biti nikoga tko će ispričati priču o Šoi... Moramo se sjećati preživjelih Holokausta i slaviti ih, njih, istinske heroje čovječanstva jer su imali hrabrosti nastaviti graditi svoj život. Često se govori kako Država Izrael ne bi postojala da nije bilo Holokausta, kao da je šest milijuna ubijenih Židova raison d’être za stvaranje Izraela. Ali vjerujem da je zapravo obrnuto: da je postojala Država Izrael, možda ne bi bilo Holokausta ili strahota židovske povijesti.
Još jedna pouka pada mi na pamet kad razmišljam o Šoi:
Demokraciju ne smijemo doživljavati kao nešto što se podrazumijeva. Demokracija je u ovom trenutku u jedinstveno opasnom položaju, pogođena s više kriza istodobno. Potrebno je stalno biti aktivan kako bismo zaštitili svoj krhki demokratski sustav i njegove ideale od radikalnih sila koje šire kaos i razaranje, mržnju i strah, rasizam, poticanje na zločine, masovna zlodjela, nepravdu, kršenje ljudskih prava, netrpeljivost, antisemitizam - sve su to elementi koji narušavaju temelje demokratskog sustava i ugrožavaju njegovu stabilnost i postojanje...

Razmišljam o potrebi svakog društva da se suoči s vlastitom prošlošću kad je riječ o Drugom svjetskom ratu. Bez sumnje smatram da je važan čimbenik osiguranja stabilnosti i razvoja njegova demokratskog sustava potreba uspostavljanja sveobuhvatnog i stalnog procesa preispitivanja kako bi se, iskreno i hrabro, suočili sa zločinima iz prošlosti, a ne ih smatrali “crnom rupom”. To je dug i težak, ali prijeko potreban postupak i mora se provoditi odlučno i hrabro.
Moralna je obveza svakog pravednog društva jamčiti bolju budućnost kao pouku i upozorenje:
Šoa se dogodila - zbog toga se može i ponoviti...