Svaka četvrta kuća u Zagrebu imala je sluškinju

Na hrvatskom se tržištu nedavno pojavila knjiga koliko zanimljiva toliko i originalna i, za naše podneblje, rijetka naslova - “Kućna služinčad u Zagrebu 1880.-1914”, autorice dr. Katarine Horvat. Iz naslova je očito da je riječ o djelu koje se bavi skupinom koju su češće opisivali književnici nego znanstvenici - pojam “služinčad” asocira na djela Dickensa, Dostojevskog i Hugoa, “Ponižene i uvrijeđene”, “Jadnike” i “Bijedne ljude”, no ovdje je riječ o ozbiljnom znanstvenom radu u dosad neistraženom području, barem kad je o hrvatskoj povijesti i sociologiji riječ. U spomenutom razdoblju, doznajemo, kod nas su se rabili nazivi “služinčad”, “kućna služinčad”, “služavka”, “sluškinja”, “sluga”, “bedinerica”, “bedinter”, “pedinter”, “djevojka”, “dekla”. Pojam “družinčad“ označavao je sve kućansko osoblje, od sluškinja do guvernanti. Taj je sloj u opisanom razdoblju bio vrlo brojan, pa je u Zagrebu činio od 8,67 posto 1880. godine do 5,84 posto trideset godina kasnije. Između dva svjetska rata u upotrebu ulaze pojmovi “kućna pomoćnica”, “kućna posluga”, jer su žene koje su se bavile tim poslom shvatile da je pojam sluškinja negativan ili uvredljiv. Puno dalje od te jezične emancipacije nije se otišlo. “Pomoćnica” je, kako znamo, ostala i u socijalizmu. Kako god bilo, riječ je o sloju, uglavnom, prekarnog radništva, prilično udaljenog od zakonske ili sindikalne zaštite. Sve do 1936. godine ova, brojna, ali društvene moći posve lišena, prezrena skupina ljudi, nije bila kategorizirana kao “radništvo” - oni su u socijalnom smislu bili čardak ni na nebu ni na zemlji. Radilo se uglavnom o ženskom zanimanju, “praktički jedinom području plaćenog zapošljavanja koje je bilo otvoreno ženama iz ruralnih područja koje su dolazile u gradove”, objasnila je autorica knjige u intervjuu za portal Lupiga. Dr. Horvat se temom počela baviti 2011., kad je za jedan međunarodni simpozij počela pripremati rad o posluzi na panonskom prostoru. Njen profesor na Doktorskom studiju moderne i suvremene povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dr. Ivica Šute, smatrao je da bi bilo dobro da se Katarina Horvat primi te dotad neistražene teme, među ostalim i zato što je godinama radila u Državnom arhivu u Zagrebu pa je mogla suvereno pronaći relevantne izvore. “Kasnije sam ovu temu uzela i kao temu svog doktorskog rada i nastavila je obrađivati pod mentorstvom dr. Iskre Iveljić”, rekla je Horvat.