Naime, u sljedećem trenutku, vjerojatno usred rečenice, događa se nešto što je vrlo teško opisati, premda je s povijesnog stanovišta, ili sa stanovišta kalendarske ljudske svakodnevice, lako opisivo. Tog dana je, prema prethodnom dogovoru, JNA trebala u organiziranom konvoju napustiti kasarne u središtu grada, a predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine upravo se avionom vraćao s pregovora u Lisabonu. Posljednja agencijska vijest s tih pregovora izgledala je ovako:
“LISABON, 1. svibanj (Reuter/Hina) - Pregovarači Europske zajednice dosta su se suzdržano izjasnili o napretku u mirovnim pregovorima u BiH, ali su napomenuli da bi i taj napredak mogao biti izbrisan ukoliko se sukobi nastave. ‘Ponovo razgovaramo o ustavu. To je napredak’, rekao je Tadeu Soares (Šoareš), portugalski tajnik pregovora pod okriljem EZ-a kojima predsjedava Jose Cutileiro (Hoze Kutiljeiru). ‘Ako noćas bude sukoba, čitava stvar propada’, rekao je Soares novinarima. On je izjavio da je Cutileiro sa svakom delegacijom posebno održao razgovore o prijedlogu EZ-a da se BiH podijeli na tri autonomne ‘konstitutivne jedinice’. ‘Razgovarali smo o tri konstitutivne jedinice, a nadamo se da ćemo idući dan razgovarati o kompetencijama re-gionalnih vlasti’, rekao je on nakon razgovora. (Hina)dl. 010112 MET may 92.”
Bilo je nečega naivno ohrabrujućeg u toj vijesti i u tom drugom prazničnom jutru. Konačno, zar vojska ne izlazi iz grada, nakon što je general Milutin Kukanjac, komandant Druge armijske oblasti, više puta govorio da oni ne mogu otići, jer da ne mogu smrtnoj opasnosti izložiti Srbe u Sarajevu? Činilo se da je tako, sve dok se nije počelo događati ono što je teško opisati, a što se s povijesnog stanovišta svodi na sljedeće: prema verziji iz koje će se pisati jedna povijest, vojna kolona je napadnuta, e da bi se Muslimani dokopali oružja, dok je prema verziji iz koje će se pisati druga povijest, JNA pokušala izvesti manevar kojim bi zavarala protivnika, pa da istodobno jedna kolona napusti grad, dok druga kolona, sačinjena od niških specijalaca i nekoliko tenkova, kreće u brzo osvajanje zgrada Predsjedništva i RTV doma.
Dvije verzije su se zauvijek razdvojile i one su jamac dviju povijesti i dviju istina koje se nikad ne smiju sresti. Jer ako bi se kad dvije istine srele, tada bi rat izgubio smisao. I sve žrtve, sva stradanja u tom bi ratu bila uzaludna. Dopustiti da se sretnu dvije istine značilo bi i prihvaćanje jedne stvarnosti, zajedničke za sve.
Takvo što bi za sve bilo pogubno, nastupilo bi nepodnošljivo sramoćenje svega onog što nas čiji zajednicom, svih simbola i metafora koji nas ujedinjuju u jedan narod, ali nas i razjedinjuju i razvjenčavaju od svih drugih naroda i od ljudi koji su njima ujedinjeni. Rat koji se 1991. poveo da više ne bismo živjeli u istoj stvarnosti tako je stigao i u Sarajevo.
Sa stanovišta kalendarske čovjekove svakodnevice, za koju uzroci nisu od prevelikog značaja, jer se zasniva na podnošenju posljedica, moguće je prihvatiti ono što je zapravo i najvjerojatnije: kolona koja je napuštala grad napadnuta je, pa je tako prekršen dogovor dviju strana; istovremeno su niški specijalci uz tenkovsku i artiljerijsku podršku pokušali upasti u Predsjedništvo, čime je i s druge strane prekršen isti dogovor.
Sam doživljaj teško je opisiv. Započelo je kanonadom, s nekoliko snažnih i vrlo bliskih eksplozija u jedva tri-četiri sekunde. Vrijeme je to u kojem se mijenja naša perspektiva.
Do tada sam sjedio za stolićem od metala i lažnog mramora, uz prozor od debelog stakla koji se uzdizao do pod visoki strop, s pogledom na Pozorište mladih, na kojem je uz natpis na oba pisma, latinici i ćirilici, bio lik olimpijske maskote Vučka, u prostoru koji je imao solidnu zvučnu izolaciju, a nije imao ni pogled na okolne planine, pa se čovjek mogao osjećati sigurno.
A sada sam u trenu postao ranjiva zvjerčica na najranjivijem mjestu u gradu, okružen sve samim staklima, koja škripe i tresu se, jer se tresu i zidovi, ali se još uvijek ne lome i ne ranjavaju nas.
Taj tren u kojemu sam preokrenuo svijetom bio je sasvim izvan moći mojih čula. Tako kratak da ga nisam mogao doživjeti ni vidom, ni sluhom, ni njuhom, okusom, opipom. Ali svijet se naizvrat okrenuo u svakom čulu. Ono što sam vidio bilo je sačinjeno od fragmentarnih, vrlo upečatljivih slika, na kojima je živ i jasan svaki detalj. Svijet ne samo što nije više bio isti onaj svijet od prije nekoliko sekundi, nego isti nije bio ni način na koji sam ga vidio.
U mnogo manju jedinicu vremena stalo bi toliko više slika i detalja nego ranije. Slike su postale tako guste da se s njima mijenjao subjektivni doživljaj vremena. Pa je tih nekoliko kratkih trenutaka nakon trena sveopćeg preokreta u sebi sabralo toliko naizgled novih iskustava i doživljaja, da bi pripovijest o onom što je u njih stalo mogla potrajati i duže od pripovijesti o ratu koji je uslijedio i koji će, na različite načine, trajati sve do danas.
Ono što je čulom sluha u tom vremenu zabilježeno bolna je, više puta ponovljena eksplozija zvuka, pa zujanje i klokot živaca potom, s kojim je nailazila bujica senzacija i doživljaja. Pomislio sam da sam opet u polupraznoj Zetri, 27. ožujka 1990, na koncertu Motorheada, u trenutku kad se iza babilonskih tornjeva sagrađenih od golemih blokova zvučnika, na pozornici pojavi gitarist, uključi se u struju i kresne na gitari akord, koji se u nas što smo bili preblizu zvučnicima utisne kao bljesak bola u ušima i glavi. Svih mirisa u času je nestalo, a prsti su mi bili suhi kao Sahara, i na svakom su se prstu prepoznavali pravci prostiranja kanjona, usjeka, sutjesci papilarnih linija.
Niz te linije, kroz te kanjone, bježao sam izbezumljen time što nigdje više nisam mogao stići i ništa više nisam mogao napipati osim tih linija koje čine moj otisak prsta. Pod jezikom prvi put osjetio sam okus koji će me godinama pratiti. Teško ga je opisati, jer okusi ostaju izvan jezika.
Postoje u metaforama, slikama i sjećanjima. Iz tog okusa, koji u osnovi nije bio neugodan, nastalo je trajno odsustvo gladi. Nakon prvih šesnaest mjeseci rata, koliko sam proveo u opsađenom gradu, bio sam dvadeset kilograma lakši. Hranili smo se loše i neredovno, uglavnom preko humanitarne pomoći i suhim dnevnim obrocima američkih vojnika, kojima je istekao rok trajanja. Barem godinu dana nisam okusio živo voće ili povrće, ali glad nisam osjetio.
A ni godinama kasnije, kad sam bio primoran da živim životom normalnih ljudi i hranim se u njihovom ritmu, nisam bio gladan. Osjećaj gladi vraćao se onako kako se oko mene, u zemljama bivše Jugoslavije, vraćao mir, i kako sam, usporedo s tim, u Zagrebu stjecao sigurnost.
Onako kako sam stjecao dokumente o pravu boravka na zemlji na kojoj sam se zatekao, a zatim i svoje stvari, korisne i posve beskorisne predmete, svoj jastuk, postelju i stan, i prašinu u tom stanu. Kada sam se prvi put osjetio sigurnim u stanu u kojem sam boravio, ili kada sam pomislio da mi taj stan pripada i da mi je tu dom, čini mi se da sam ogladnio.
A taj okus, kojim je zaustavljena svaka fizička glad, mogu prizvati i sada, i osjetiti ga upravo onakvim kakav je prvi put bio u tih nekoliko trenutaka nakon eksplozija, 2. svibnja 1992.
Vrlo lako prestajem jesti, danima ništa ne jedem, slobodan sam od one histerične proždrljivosti, koju pamtim iz rane mladosti, i još sam pritom sretan, jer mi se u tim trenucima učini da sam preživio.
