Ako publika pjeva Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo, nije dakle dokaz ljubavi, niti mržnje, već ravnodušnosti. Muzika je ovdje samo muzika. “Jugoslavija je krepana kobila”, govorio je još prije 20 godina Stipe Šuvar
Hoće li zapjevati Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo, zapitala me prijateljica s kojom sam iz VIP lože (karta preko Veza i Poznanstava) pratio Bijelo Dugme. Odgovor je bio iznenađujući – istu je pjesmu pjevao i veći dio publike, njih 25 tisuća, odokaktivno. Umjesto Selme ili nekog sličnog evergreena, Bregović je koncert završio – Đurđevdanom, pjesmom koja je poput Lili Marlen, od balade, postala (srpskom) ratničkom himnom, ili bar budnicom. Publika je opet bila u ekstazi. U istoj toj Areni prije par godina gledao sam Brenu, sa istim scenarijem – pjevačica i publika uglas su pjevali Jugoslavenku.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pratim objave Rašetine i sa žalošću zaključujem da je ovog puta fulao "ceo fudbal". Te pjesme su odraz jednog doba, doba mladosti, vremena sigurnog i nečeg što je nažalost izčeznulo. Pisati o tome kao izrazu ravnodušnosti i sličnih nebuloza previše ... prikaži još!e je čak i za cijenjenog Rašetu.