Hoće li zapjevati Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo, zapitala me prijateljica s kojom sam iz VIP lože (karta preko Veza i Poznanstava) pratio Bijelo Dugme. Odgovor je bio iznenađujući – istu je pjesmu pjevao i veći dio publike, njih 25 tisuća, odokaktivno. Umjesto Selme ili nekog sličnog evergreena, Bregović je koncert završio – Đurđevdanom, pjesmom koja je poput Lili Marlen, od balade, postala (srpskom) ratničkom himnom, ili bar budnicom. Publika je opet bila u ekstazi. U istoj toj Areni prije par godina gledao sam Brenu, sa istim scenarijem – pjevačica i publika uglas su pjevali Jugoslavenku.
Je li ovdje riječ o manifestaciji jugonostalgije? Prema mom mišljenju, radi se o upravo obrnutom fenomenu. Veliki psiholog, Dostojevski, u Karamazovima je pokazao kako suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost. Mržnja je još uvijek strast, jer podrazumijeva emocionalnu povezanost. U Zločinu i kazni Raskolnjikov mrzi babu lihvarku, društvo, sebe, slabiće – i zato se odaje zločinu. Da je bio ravnodušan ne bi učinio ništa. Mržnja se može pretočiti u ljubav, i obrnuto, ali kad jednom nastupi ravnodušnost, povratnu je kartu teško nabaviti. Usput – kad smo kod karata, ispred Arene su se pojavili predstavnici jedne gotovo zamrle profesije, “tapkaroši”, koji su osamdesetih sjajno živjeli od preprodaje ulaznica.
Elem, to što publika pjeva Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo, nije dakle dokaz ljubavi, niti mržnje, već ravnodušnosti. Muzika je ovdje samo muzika; ako postoje neki emotivni talozi s političkom notom, oni su negdje duboko u dušama ljudi, neupotrebljivi u praktične svrhe. Isti je slučaj s Breninom Jugoslavenkom. Pretpostavljam da je ta pjesma izvođena i na zadnjem, nedavnom koncertu, koji je održan nešto prije Dugmića. Da pojam Jugoslavija ima ikakav futuristički potencijal, ne bi bio s ovakvom lakoćom korišten na svirkama. “Jugoslavija je krepana kobila”, govorio je još prije 20 godina Stipe Šuvar. Čak i on. Prije nekog vremena počeli su se pojavljivati i ljudi koji “krepanu kobilu” ne nazivaju “bivša Jugoslavija” nego jednostavno “Jugoslavija”. To također nije simptom neke nostalgijske bolesti nego znak zdravlja – kad bi netko Austro Ugarsku danas nazvao “bivša Austro Ugarska” bio bi promatran kao čudak. Samorazumljivo je da je Jugoslavija, 35 godina nakon smrti, bivša. Nekoliko je država, doduše, uspjelo uskrsnuti, ali im je trebalo vremena. Izrael je obnovljen nakon 1878. godina. “Tisuću godina čekamo državu” zavapio je neki izraelski humorist, “i kud baš da se to meni dogodi?”. Hrvatska je čekala uskrs od stoljeća sedmog (“i kud baš nama...”) Nema dakle straha od obnove države koju je činilo mnogo naroda i narodnosti, kad i monoetničkim zemljama trebaju stoljeća.
Goran Bregović i Lepa Brena začetnici su dviju najvećih estradnih industrija na Balkanu. Bregović je svjetska zvijezda i može napuniti najveće dvorane zapada. Brenini koncerti u Rumunjskoj i Bugarskoj bili su grandiozni. Pored njih je vidljiv još jedan masovni fenomen. Marko Perković Thompson prodao je 281.774 ulaznica. Njegove bi pjesme trebalo mjeriti istim mjerilom, najveći problem su one majice iz Imotskog, prošlog ljeta, na kojima su ispisivani stihovi poput “Kroz Imotski kamioni žure” (“voze ‘crnce Francetića Jure’ oj Neretvo teci niza stranu, nosi Srbe plavome Jadranu).To je veći problem za tu mladež, jednog dana će se možda sramiti koljačkih parola, nego neka stvarna opasnost. Uostalom, kad bi se te koji masovno pjevaju “zovi samo zovi” pozvalo na novačenje, čak i u neratnim okolnostima, većina bi se jamačno pozvala na – prigovor savjesti.
