Spektakularni doček nogometaša Hrvatske, koji je u jednom trenutku bio svjetska top-tema, zasjenio je neočekivani ulazak Marka Perkovića Thompsona u autobus koji je iz zračne luke prevozio nogometaše do Trga Josipa bana Jelačića. Zbog čega tek sad, sa zadrškom, pišem o ovoj temi? Stoga jer je o njoj najbolje pisati hladne glave i na taj način pokušati prepoznati ono najvažnije, a uz to, bura oko ovog događaja još se ne stišava, pogotovo u Hrvatskoj.
U danima nakon dočeka većina svjetskih, regionalnih, pa i hrvatskih medija, umjesto o jednom od najvećih sportskih čuda uopće, raspisala se o Thompsonu koji se bezočno, parazitski zakačio na tuđih “petnaest minuta slave” i u dobroj mjeri narušio jedan klasični mit, onaj o Davidu i Golijatu, prije nego što je na pravi način i zaživio, što je otprilike sukus pisanja većine objektivnih medija. Probajte zamisliti sljedeću hipotetsku situaciju: da je kojim slučajem nogometna reprezentacija SAD-a došla do finala Svjetskog prvenstva te da se u autobus koji je prevozio nogometaše od vašingtonske zračne luke do platoa ispred Bijele kuće, na zahtjev američkog izbornika i njihova najboljeg nogometaša koji je, uzgred, rođeni Amerikanac, ukrca Bruce Springsteen, na primjer.
Probajte izračunati koliku bi cijenu trebao platiti Springsteenov menadžer za takvu kolosalnu reklamu te koliko bi dodatno morao platiti da Boss na glavnoj bini mimo protokola otpjeva “Born In The U.S.A.”, američku varijantu “Gena kamenih”. E, sad, postavlja se pitanje kako bi se u tom slučaju osjećali američki nogometaši koji su rođeni, primjerice, u Panami, Portoriku, Meksiku... U hrvatskom slučaju, to je očito manje važno. Meni je, moram priznati, bilo poprilično smiješno da je dan poslije i u mjestu u kojem živim, u kojemu je kamion kamena skuplji od kamiona prvoklasne bukovine, “davljenje” Thompsonovih “Gena kamenih” od strane organizatora proslave doživljeno gotovo kao nacionalna izdaja. Govorim na pamet, ali pretpostavljam da je taj čin također kod dobrog dijela Slavonaca ili Ličana doživljen na sličan način, jer je masovna percepcija već poodavno postala iracionalna, koja barata simbolima bez da im kritički propituje sadržaj. Bitna je etiketa, radi li se o nečemu “našem” ili “njihovom”.
Što ćemo s “genima slavonskim”, s “genima bukovim”? S “asfaltnim genima”? Jesu li, onda, Slavonci, Istrani, Bosanci, Zagorci, Međimurci, Zagrepčani, niža vrsta u odnosu na vlasnike “gena kamenih”, Thompsonovih arijevaca? Nije, u krajnjem slučaju, glavni problem jedna očajno loša i problematična pjesma poput “Gena kamenih” niti glazbeni ukus nogometnih zvijezda, nego to kad se ta pjesma nameće svima kao neka vrsta zamjenske himne, kao mjera stvari, bez obzira na to što, među ostalim, “slavi” superiornost jednog dijela naroda nad svim drugim dijelovima tog istog naroda. Tko zapravo stoji iza ulaska Thompsona u autobus? Lakonsko objašnjenje kako je to napravljeno na zahtjev Luke Modrića i izbornika srebrne vrste Zlatka Dalića u najmanju je ruku nedostatno. U principu, iako se taj događaj odvijao u realnom vremenu pred milijunskim auditorijem, o njemu se jako malo zna.
Puno je tu, čini mi se, zakulisnih igrica. Jesu li Zlatko Dalić i Luka Modrić mogli samostalno organizirati ulazak Thopmsona u autobus i naložiti osiguranju koje ih je štitilo da ga iz čista mira propuste unutra, iako se proslava odvijala po unaprijed određenom protokolu? Zna se pouzdano tek tko je u hrvatskom remakeu priče “Kako je Grinch ukrao Božić” dobio ulogu Grincha i tko mu je držao svijeću. Također, manje-više je poznato tko se tim činom najviše okoristio, odnosno izgubio.
Izgubio je ponajviše nogomet, Luka Modrić pogotovo, jer će se uz svaki njegov sljedeći uspjeh dodavati jedno dvosmisleno “ali”, što se uostalom već i događa. Višestruke koristi od ovoga imala je jedino politika, bez obzira na ideološki predznak. Ipak, ako nekoga iz ovog segmenta treba izdvojiti, onda je to aktualna vladajuća garnitura za koju odjednom više ne vrijede standardi koje je hrvatska nogometna reprezentacija u Rusiji podigla u nebo. Bilo je mnogo dilema tijekom nogometnog prvenstva o tome može li se kolektivna euforija s ruskih nogometnih stadiona na bilo koji način prenijeti na hrvatsko društvo.
Nakon “slučaja Thompson” prevladalo je mišljenje kako nogometni uspjeh nema veze s društvenim kretanjima te kako su slične usporedbe promašene. Je li baš tako? Probajte zamisliti bivšeg izbornika hrvatske nogometne reprezentacije Antu Čačića kao hrvatskog premijera, koji na odgovorna mjesta u društvu postavlja podobne i one kojima će to poslužiti kao odskočna daska za kakvu unosnu sinekuru u Europskom parlamentu, na primjer, pa mu se dogodi Pyry Soiri, a zatim Zlatka Dalića kojemu su jedini kriteriji znanje i požrtvovnost “na terenu”, bez obzira na njegov glazbeni ukus. Mišljenja sam, ipak, kako ne treba puno zamjerati Luki Modriću i Zlatku Daliću, koji su svoj društveni udio u priči “kruha i igara” odradili na veličanstven način, jer je nogometni svijet - čiji se radijus kretanja u realnim okvirima svodi na objekte s pet zvjezdica, što je puka konstatacija, a ne nekakvo jalovo i nesuvislo moraliziranje - poodavno izgubio pojam o realnom svijetu koji egzistira izvan ograda “nogometnih hramova” te su u skladu s tim formirali glazbeni ukus u kojem ima mjesta samo za izvođače slične njima, ali ne po ideološkom, nacionalnom ili nekom drugom ključu, za one koji kao i oni “preferiraju” objekte s pet zvjezdica, da se tako izrazim.
U jednom od svojih prethodnih članaka spomenuo sam nogomet kao pseudoreligiju: u tom kontekstu nogometaši i njihovi glazbeni idoli su neka vrsta visokog svećenstva te pseudoreligije, dok su svi ostali bogobojazni i osiromašeni “vjernici”. O ovome, o “kozmopolitizmu” nogometnog “visokog svećenstva”, ponajbolje svjedoči “lik” Mladena Krstajića, izbornika srpske nogometne reprezentacije, povodom fotografije na kojoj su zajedno Ivan Rakitić i Marko Perković Thompson, zbog čega su ga srpski mediji doslovce razapeli i zatražili njegovu smjenu. Stoga nisam siguran percipiraju li nogometaši Thompsona na isti način kao većina Hrvata, kao jedan od najvidljivijih simbola polarizacije hrvatskog društva i ikonu radikalne političke desnice koja se preko njega “potpisala” ispod nevjerojatnog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije? Odnosno, radi li se isključivo o lošem glazbenom ukusu?
Nije mi cilj ovim konstatacijama zazivati nekakvu socijalnu pravdu, jer su nogometaši ponajmanje krivi što svijet funkcionira na sličan način, a uz to, svi su oni do vrha stigli krvavim radom i odricanjem te ništa nisu dobili na račun drugih. Radi se tek o njihovu nerazumijevanju hrvatskog društva, što je za posljedicu imalo to da je tijekom proslave na vidjelo izišao golemi jaz koji dijeli ta dva svijeta, svjetlosnim godinama udaljena jedan od drugog, koje je uspjeh nogometne reprezentacije nakratko zbližio.
Nisam gledao izravan prijenos dočeka hrvatskih nogometaša, nego samo povremeno, a onda sam u jednom trenutku vidio Thompsona u autobusu. Moram priznati da mi je to u tom trenutku djelovalo pomalo nadrealno: nakon silne euforije koja je trajala od prve utakmice hrvatske nogometne reprezentacije, taj je prizor za mene, ali i za mnoge druge, pretpostavljam, bio povratak iz blagog pijanstva u realan svijet.
I, konačno, ono što meni u vezi ovog događaja predstavlja najveću enigmu, na što nemam nikakav odgovor, je sljedeće: koliki ego netko treba imati, koliku potrebu za samopromocijom i koliko narcisoidan mora biti, da u jednom trenutku pomisli da mu je mjesto na slavljeničkom autobusu, a da prethodno nije izravno sudjelovao u trijumfu, bez obzira na to o kome se radi, o Thompsonu, Aci Lukasu, Mili Kitiću ili Saši Matiću (pobrojao sam otprilike najveće glazbene idole hrvatskih nogometaša)? O Bruceu Springsteenu, ako hoćete?
U pretprošlom broju Expressa je Edo Popović pisao o istoj temi, prisjetivši se dočeka peščeničke brigade HV-a nakon vojno-redarstvene akcije Oluja. Možete li zamisliti što bi se dogodilo nekakvoj estradnoj zvjezdici, bez obzira na njezin političko-ideološki background, da se pokušala ugurati s vojnicima na neko od vozila i tako im “ukrasti Božić”? Bila bi izbačena iz njega kao vreća, pretpostavljam. I to naglavačke.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Gdjeste misevi bili 1992 kadje Tmpson pjesme slagao vojnicima moral dizao hocelise naci lider kocevas vratiti u vase rupe znamo dato nemoze Plenkovic kojise lize sa cetnicima
ako je suditi po kockicama i zastavama, thompson pjeva hrvatima, a to četnicima i njihovim slugama nije drago. "smrt četnicima i njihovim slugama - sloboda hrvatima!"
A tko je uopće ovaj novinar da on kazne za koga pjeva Thompson?