Tito i Krleža: priča o dva najveća Hrvata 20. stoljeća (1. dio)

S druge strane, kao jaka individualnost, Krleža nije bio niti je mogao biti disciplinirani član KP. što je i sâm jednom zgodom, nakon Titove smrti, priznao pred Čengićem:
“Ja sam, recimo, bio liberalističko stvorenje koje nikad nije moglo biti dobar član Partije, ali nisam nigdje ni naglašavao da sam partijac. (...) Ipak sam u tom smislu napisao cijeli niz stvari o kojima mnogi ka-pe-jotovci nisu htjeli da misle. To što sam ja pisao za neke je bilo tabu”.

Nakon godina robije u Lepoglavi, koju je odslužio nakon famoznog “bombaškog procesa”, Tito sve do 1937. nije vidio Krležu. Evo kako Pilić opisuje njihov susret 1937. godine.
“U taj noćni posjet Krležinom domu 1937. godine Tito se nije uputio samo zato da vidi starog prijatelja nakon toliko vremena. Njegov posjet imao je i dublji politički cilj: generalni sekretar Partije želi pisca nagovoriti na aktivnije sudjelovanje u partijskim akcijama. No Titov izvještaj Kominterni od 14. travnja 1937. pokazuje, kako zapaža Visković, da unatoč dugom razgovoru, u kojemu se nesumnjivo očitovala uzajamna osobna naklonost, Broz nije bio uvjeren da je svoj glavni cilj postigao”.
“On je nakon toga što sam mu objasnio da mi organiziramo čitav sistem rada i rukovodstva pristao da surađuje, ali kod njega se još uvijek opaža ona stara bolest da za koga god pitaš, on ne valja”, referira Tito iz Pariza Kominterni o Krležinim stajalištima.

Fotografija iz knjige Tito očima Krleže autora Damira Pilića

Četrdeset četiri godine kasnije, 4. svibnja 1981., na prvu godišnjicu Titove smrti, povjesničar Ivan Očak u zagrebačkom Vjesniku objavit će veliki članak “Tito i Krleža pod istom zastavom”, u kojemu citira navedeni dio ovog Titova izvještaja Kominterni. Tad 88-godišnji Krleža pred Čengićem istog dana komentira Očakov članak:
“To kaže Tito. I to je točno. Njemu Adžija valja, ali meni ne valja. I kad on meni kaže: ‘Uortači se s Adžijom’, a ja onda mislim: ‘S kakvim Adžijom, koji je bog taj Adžija’. 

Adžija je socijaldemokrat s takvim i takvim profilom, koji pojma nema o tom, o tom i tom, a Titu je to svejedno, jer je Adžija njemu potreban. I on taj posao s Adžijom radi i, kao što vidimo, radi ga vrlo dobro. Bolje nego što ga radim ja. I to je meritum stvari”.
Krležin kroničar Stanko Lasić smatra da je taj susret Tita i Krleže iz 1937. bio sudbonosan za čitavu budućnost jugoslavenskog komunističkog pokreta. Bez obzira na njihova razmimoilaženja oko pojedinih tema u razgovoru, Lasić ocjenjuje da su te noći obojica intimno potvrdili svoju fasciniranost jedan drugim:
“Teško je znati kako je Tito reagirao na Krležine stavove. (...) 

Fotografija iz knjige Tito očima Krleže autora Damira Pilića

Jednako je tako sigurno da Tito već tada ima jasnu orijentaciju na osamostaljivanje KPJ u odnosu na Kominternu, ali on isto tako zna da će to biti proces u kojem će trebati mnogo snage, izdržljivosti, vjere i lukavstva. Krleža je upravo to osjetio: stajati na svojoj zemlji, voditi svoju zemlju u burama koje se spremaju, postati subjekt u svijetu gdje su mali narodi pioni-objekti; evo vizije koju Krleža vidi u Titu. To ga je duboko i definitivno impresioniralo. U gomili prijatelja i drugova koji su svijali šije, evo napokon nekoga tko se ne dâ. Taj čovjek ne govori mnogo o tome, ali Krleža predosjeća i gotovo zna da taj seljak iz Kumrovca ide svom cilju preko raznih graba i puteljaka, zaobilaznim putem ili povlačeći se katkada, ali ide jasno i sigurno”. Lasić dodaje kako se i Tito te noći uvjerio koliko mu je taj buntovni sugovornik bitan za budućnost pokreta:
“Sa svoje strane Tito je vjerojatno bio otvoren prema Krležinim sumnjama i kritikama, znao je slušati i sigurno je cijenio analizu te lucidne književničke glave. Njihovi će putovi biti u bliskoj budućnosti različiti, ali na ovoj točki, u ovoj međusobnoj simbiozi i interferiranju, oni se nikada više nisu rastali. Zato je taj susret iz 1937. presudan po historiju komunističkog i intelektualnog pokreta Jugoslavije”.

I drugi autori ističu važnost Titovih i Krležinih međusobnih relacija iz 1930-ih godina - kad su se najviše sporili - za njihov kasniji doživotni prijateljski odnos. Povjesničar Ivo Goldstein smatra da se njihovo prijateljstvo učvrstilo upravo u tom desetljeću, baš kad su se najviše “razmimoilazili oko pojedinih tema”, u vremenu kad se Tito po partijskom zadatku više puta sastajao s Krležom kako bi ga nagovorio da obustavi polemike protiv partijskih pisaca. Iako ti razgovori sa stanovišta Partije nisu okončani uspješno, oni su zacementirali jedan osobni odnos koji je potrajao do smrti:
“U tim je susretima između njih niknulo jedno prilično neobično i krivudavo prijateljstvo, zasnovano na uzajamnim osobnim simpatijama, pa donekle i na uzajamnom razumijevanju dijametralno oprečnih stavova u poznatom polemičkom sukobu na književnoj ljevici. (...) Kao dugogodišnji član KP Krleža je u Titu osjetio novi ohrabrujući duh, koji se pojavio u rukovodstvu njegove stranke. A Tito, možemo zamisliti, bio je kao i svi Krležini sugovornici opčinjen Krležinom neiscrpivom elokvencijom i erudicijom, prožetom radoznalošću širokog zamaha, od Urala do Kumrovca”.

Fotografija iz knjige Tito očima Krleže autora Damira Pilića

I leksikograf Vlaho Bogišić također smatra da je poslijeratni prisni odnos Tita i Krleže zasnovan prvenstveno na njihovu višedesetljetnom predratnom poznanstvu, pri čemu i on smatra da su se Moćnik i Umjetnik zbližili tijekom njihovih neuspješnih partijskih razgovora i pregovora u vrijeme “Sukoba na ljevici”:  
“Krleža se s Titom znao iz ranog doba komunističke ilegale, s njegovom je tadašnjom suprugom Pelagijom bio i u istoj partijskoj ćeliji, a za vrijeme prijepora oko staljinističke prakse potkraj 1930-ih očito su uspostavili povjerljiv odnos. To je Titu pomoglo da nakon preuzimanja vlasti, a prije odbacivanja staljinističke dogme, približi Krležu načelima svoga projekta, da bi nakon 1948. Krleža trajno ostao u njegovu krugu”. Bogišić dodaje kako je takav međusobni odnos Tita i Krleže “podrazumijevao i određenu razinu obiteljske povezanosti, u protokolarnim, ali i privatnim prilikama, pri čemu je Jovanka Broz posebno cijenila naklonost Krležinih”.

Fotografija iz knjige Tito očima Krleže autora Damira Pilića

Pronicljivo zapažanje o odnosu Krleže i Tita u svojim je memoarima - u kojima nije baš puno ljubavi iskazala prema Krleži, a još kudikamo manje prema Titu - ostavila nekadašnja predsjednica CK SKH Savka Dabčević Kučar, koja je do svoje političke smjene 1971. često imala priliku biti s obojicom u istom društvu te je mogla uočiti neke karakteristične obrasce njihova međusobnog odnosa, a prije svega način na koji je Krleža doživljavao Tita:
“Meni se činilo da je bio zarobljenik Titove ličnosti. Divio mu se. On, koji se nije divio ničemu. Skeptičan, ciničan, ironičan (...), njega je impresioniralo Titovo rezoniranje, jednostavnost njegova poimanja, i zato lakoća odluke: prijatelj/neprijatelj; crno/bijelo. Često nam je opisivao kako ga je Tito zaprepastio jer je kao jedan ‘običan partijac bolje od mene predvidio kretanje II. svjetskog rata i poraz Njemačke i fašizma’! Krleža je znao reći da se čudi onima koji napadaju Tita, a ne vide da jedino on ‘na ravnopravnoj nozi’ razgovara s najvećim političarima svojega doba. (...) Govoreći o Titu, ponekad je iskazivao onu toplinu koju sam u njega uočila samo kad je govorio o svojoj ženi Beli”.

Ne ulazeći dublje u moguće implikacije ove Savkine objekcije, možemo u formi daleke pretpostavke postaviti hipotezu da ova - racionalnim pojmovima teško objašnjiva - neuobičajena emotivna veza i bliskost Umjetnika i Moćnika možda proizlazi iz toga što su jedan drugome, moguće i nesvjesno, bili važniji nego što puka ideološka, intelektualna i politička privlačnost mogu omogućiti.

Nastavak u današnjem broju tjednika Express na kioscima.