Hrvatska je neko vrijeme imala raspisan javni natječaj za Orbana broj dva, ali je ishod postao prilično iznenađujući.
Mađarski premijer Viktor Orban, koji u EU nema dvojnika i predstavlja neku vrstu strašila - najsličnije pandane ima u Moskvi (Vladimir Putin) i Ankari (Tajip Erdogan) dok je u obližem susjedstvu - s kojim se ne volimo uspoređivati - mađarskom kolegi najsličniji njegov susjed Aleksandar Vučić. Što je orbanizam?
Orbanizam je čudnovati koktel u kojemu nalazimo elemente čvrste ruke, antibankarskog populizma, vatrenog nacionalizma, žestoke ksenofobije, dramatičnog ograničenja sloboda tiska i osjetnog smanjenja ljudskih prava...
Hrvatska se prije dvije godine našla u opasnosti da orbanizam - shvaćen kao drugo ime za nacionalnu čvrstu ruku - masovno zazove kao alternativu, no opasnost je ipak disperzirana - malo se, kako bi rekao Zoran Milanović, “šaralo”...
Tomislav Karamarko u nekoliko je navrata zazivao čvrstu ruku. Najpoznatija njegova izjava u tom je smislu svakako ona u kojoj tvrdi da će građani Hrvatske, kad HDZ dođe na vlast, moći doma govorit što god žele, između četiri zida, ali će javno morati iskazivati poštovanje neumrlom djelu Franje Tuđmana i Gojka Šuška.
Ta je izjava bila ispod razine koju bi trpio čak i kasni socijalizam, u kojemu su se pokušaji policijske provedbe Zakona o zaštiti imena i djela druga Tita, pretvarali u vlastitu suprotnost - oni su stvarali heroje pokreta otpora, čiji je rizik, zapravo, bio minimalan. Zabranjeno Pušenje je nakon afere “Crko Maršal” moralo na informativne razgovore, i to je bilo uglavnom to.
Drugi problem predstavlja to da Tomislav Karamarko, koji je kao šef izbornog stožera Stjepana Mesića, osjetno kumovao uzdizanju najvećeg detuđmanizatora u ovoj zemlji, svakako nije preporuka za vatreni kultizam Tuđmanove ličnosti.
Sudac Ivan Turudić predlagao je, kao navodni kandidat za ministra pravosuđa, ideju da se ozakoni zaštita digniteta Domovinskog rata, što je podvarijanta iste priče.
No sve su to “dude varalice” za naivniji dio glasačkog tijela, otprilike onako kao kad Mamić imenuje Joe Šimnića za asistenta novog izbornika, kako bi skrio činjenicu da je čovjek upitna znanja i kvalitete Ante Čačić izbornik.
To su klasične varke desnice, kojoj je, međutim, trojac Zoran Milanović - Ostojić - Boris Lalovac, silovito uletio u kazneni prostor, bez zaleđa.
Orbanistički udar Milanovićeva je vlada izvela na terenu financija. Kao što je poznato, Viktor Orban izveo je nekoliko velikih desanata na banke - koje su prijetile povlačenjem iz Mađarske - ali niti jedan nije bio tako silovit kao Lalovčeva konverzija, ni tako povoljan po građane (makar će i banke od njega imati osjetne koristi, ali to se namjerno prikriva).
Tu je u natječaju za “hrvatskog Orbana’ Milanović poveo s jedan prema nula, jer su Karamarko, Šuker i Jandroković silovito branili banke, tvrdeći kako nema nikakve konkretne koristi za građane, ali i da će ta odluka dodatno povući proračun u ponor.
Nije poznato na što je mislio Nenad Stazić kad je rekao da Karamarko ide po mišljenje u Klagenfurt - je li to bila metafora ili činjenica - ali za glasače nema nikakve sumnje da je to bilo tako. Balon koji je bačen prema glasačima uspješno se zadržao u zraku.
Potencijalni budući premijer Tomislav Karamarko nepovratno se prikazao kao zagovornik krupnog kapitala, no u izbjegličkoj krizi sa Srbijom dogodilo se nešto posve nevjerojatno.
Karamarko je u samo tri dana, od gorljiva zagovornika zatvaranja granica - čovjek izmišljene funkcije Andrija Hebrang i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović zauzimali su se i za vojsku - postao zagovornik ekspresnog otvaranja granica sa Srbijom zbog ekonomskih interesa.
Jednostavno je uvidio, doduše malo prekasno, da mu politika zatvaranja baš i neće donijeti ništa dobro, a definitivno će mu odmoći u pobjedi na izborima.
Mađarski je veleposlanik pak rekao da Mađari odlažu brojne diplomatske aktivnosti dok se u Zagrebu ne uspostavi nova vlada, HDZ-ova, s kojom će imati bolje odnose.
Milanović, inače, napada Karamarka i kao navodnog agenta MOL-a, što se biračima desnice i desnog centra svakako neće svidjeti jer ih podsjeća na najveću HDZ-ovu mrlju koju nikako nisu uspjeli prikriti - šurovanje Sanadera s mađarskim divom i prodaju nacionalnog blaga Ine.
Verbalni okršaji s Vučićem i Dačićem također su bili rezervirani za desne premijere - Sanader je s Janšom uspješno dogovarao male piranske “ratove”, no Račan to ipak nije činio.
Milanović je tu postigao drugi zgoditak iz pozicije koja nalikuje na offsajd, ali to, zasad, ipak nije.
Otvoreno se sukobio sa srbijanskim premijerom, a pritom to nije imalo apsolutno nikakve veze s nacionalnim pitanjem dviju zemalja. Slovenskom premijeru očitao je i javno i tajno lekciju, i to sa stavom kao da je on glavni u ovoj regiji.
Čini se da Milanović u ovim svojim orbanističkim soliranjima ima i podršku Amerike, a pitanje je je li ju Karamarko stekao. Zasad nema takvih signala.
U Hrvatskoj, dakle, orbanizam - bez zuba - dolazi u klizećem startu s lijeva, dok se s desnice valja koktel političkih ideja čiju šifru ne mogu odgonetnuti ni najbolji kriptografi.
Milanović je do prije dva mjeseca bio gubitnik. Orbanizam je u ovakvim zemljama dobitna formula.
Hoće li kod nas uspjeti njezin najčudnovatiji izdanak, lijevi orbanizam, orbanizam s ljudskim likom? Za mjesec, dva, znat ćemo odgovor.
