To dakle što radi Oliver Frljić u riječkom kazalištu, po mom je skromnom teatrološkom sudu pičkin dim u odnosu na ono što posljednjih par mjeseci radi manje poznati režiser Tomislav Karamarko i njegova družina iz zagrebačkog alternativnog kazališta Šator u Savskoj ulici.
Dušan Kovačević, sjetit ćete se, imao je sličnu zamisao u onoj davnoj pripovjetci, koju je prije dvadeset godina s Emirom Kusturicom razvio u scenarij za filmsku crnu komediju Underground. Priču znaju svi: dva brata - Marko Dren, kojega uobičajeno snažno igra Miki Manojlović, i moćni Lazar Ristovski, alijas Petar Popara zvani Crni - zaljubljeni su u istu ženu, glumicu Nataliju, pa Marko smišlja sjajan plan.
Na dan bombardiranja Beograda 1941. on tako brata Petra zajedno s grupom drugova sklanja u podzemni bunker u svojoj kući, gdje će ih sljedećih dvadeset godina držati u uvjerenju kako Drugi svjetski rat vani još traje, tjerajući ih cijelo to vrijeme da izrađuju oružje za narodnooslobodilačku borbu, a zapravo za njegov švercerski biznis.
Klasični Dušan Kovačević – rijetka politička budala i još rijeđi komediografski genij
Klasični je to Dušan Kovačević – rijetka politička budala i još rijeđi komediografski genij – ali priču mu je na kraju malo upropastio Kusturica, svojim manirističkim alegorizmom s lebdećim guskama, velovima i ostrvima.
Točno dvadeset godina kasnije, Tomislav Karamarko je tekst vratio na Kovačevićev teren, u prostor čiste društvene i političke satire bez suvišnih historicističkih ukrasa, odlučivši se pri tom za posve revolucionaran teatarski koncept: predstavu u realnom vremenu. Premijera tako traje evo već četvrti mjesec, a i dalje nikome ne pada na pamet da se iz Šatora prebaci u dno Savske, u HNK.
Za početak, priču je, umjesto u podzemni bunker, smjestio u šator usred grada, postavljajući čvrsti okvir za čitanje Undergrounda kao onog vječnog promišljanja ključa za inverziju stvarnosti: je li, naime, cirkus u šatoru, ili izvan njega?
Nastavak kolumne pročitajte ovdje.
