Nicolaeu Ceausescuu osmijeh se zamrznuo na licu u trenutku kad ga je, dok je držao govor s balkona CK KP Rumunjske u Bukureštu, prekinuo huk ozlojeđene gomile. Bio je 21. prosinca 1989., četiri dana poslije po hitnom postupku su ga streljali. U povijest je ušla i anegdota da je njegova supruga, dok su ih vodili na izvršenje smrtne kazne, ogorčeno i nevjerujući što se događa, kazala vojnicima:
"Pa, kako samo možete!? Bila sam vam poput majke!" Sačuvaj bože uspoređivati Ivicu Todorića s likom i djelom posljednjeg rumunjskog diktatora.
Zajedničko im je, međutim, ipak to što donedavni većinski vlasnik Agrokora na isti način kao Ceausescu onda naprosto ne uspijeva mentalno procesuirati svoj sudar sa stvarnosti; da više nije vlasnik Agrokora, da više ne kontrolira ni medije ni ikakve druge mehanizme u Hrvatskoj koji su mu godinama služili, da više ne stanuje u Kulmerovim dvorima, a kako je krenulo, nije isključeno da mu se dogodi da se tamo više nikad niti ne vrati.
Ako je istina samo i dio onoga što su dnevni mediji danas prenijeli o sumnjama u pronevjere stotina i milijardi kuna, Todorić je u tom slučaju apsolutno gotov. Već i samo kupovanje dionica Agrokora Agrokorovim novcem u onolikim iznosima, te prikazivanje jezivih gubitaka kao basnoslovne dobitke i isplaćivanje dividende, samoubojstveni je potez čak i u Hrvatskoj. Bilo da ih tužiteljstvo ne uspije u pravosudnom postupku dokazati, što bi bio pokazatelj kozmički spektakularne gluposti, bilo da su Todorići i ostali to doista radili.
U ovakvoj situaciji jedini Todorićev racionalan potez bio je "odlazak iz Hrvatske na službeni put". Netko će tu maliciozno pronaći sličnost s "Ocem na službenom putu", netko će primijetiti kako se službeni put dogodio, eto, baš u Londonu, u državi koja je na pola puta već i izvan EU-a... Sve ostalo što Todorić pokušava, potpuni je sukob sa stvarnosti.
Čovjek kojega je u izjavama za medije godinama bilo ekstremno rijetko, posebno s obzirom da je slovio za najbogatijeg tajkuna u Hrvatskoj, od 22. rujna objavio je 43 priopćenja. Ako je riječ o porukama ljudima iz Vlade, zapravo je riječ o čisto diletantizmu jer sigurno ima na raspolaganju nekoliko tisuća manje bučnih i manje kompromitirajućih kanala za komunikaciju s njima.
A ako ne to, onda je riječ o pokušaju komunikacije s građanima Hrvatske koje, valjda, pokušava uvjeriti da je doista "radio za Hrvatsku, a ne za sebe", točnije, da je radio za njih, građane, Hrvate s minimalcem i socijalne slučajeve, osuđene na svakonoćno prebiranje po kontejnerima. Ne dao bog pomisliti da je na sličan način prije 28 godina Ceausescu očajnički obećavao onih 80.000 ljudi koji su mu hukali, zviždali i petavali roge unatoč koljačima z Securitatee, povišice, bolje obrazovanje, što li sve ne...
Neshvatljivo iracionalan, rekao bi čovjek mamićevski narcistički, i zaprepašćujući je pokušaj Todorića da istragu protiv sebe i kompletnog korporativnog vodstva Agrokora prikaže kao "politički progon". Sam sebi uskače u usta već onda kad u istoj rečenici navodi da je motiv za "politički progon" nad njim i za "kršenjem ljudskih prava" to što se netko htio domoći navodno njegovog bogatstva. Ili je, dakle, progon politički ili je zbog milijardi. OK, zaboravili smo da je Gazda možda i doista kriv...
Ili, kako tvrde istražitelji, strateškog metastaziranog mastodonta koji prijeti slomom nacionalne ekonomije i odlaska u vlasništvo banaka, pa i u geopolitički tektonski rasjed. Gazda Todorić bi se doista morao sam sa sobom dogovoriti tvrdi li da ga progone lopovi koji tvrde da je megalopov zapravo on i žele mu sve pokrasti ili ga progone zato što se proteklih desetljeća istaknuo kao neustrašivi aktivist na ljudskopravaškoj nevladinoj sceni.
S obzirom na to gdje i kakva je Hrvatska danas, u najboljem slučaju netko bi mu mogao tek donekle dati sasvim malo za pravo na izvjesnu mogućnost da je progon u jednom izrazitom manjem dijelu prirode preslagivanja klanovskih interesa. No, niti to u konačnici ne mijenja ništa činjenično kad se stane istraživati gdje su i jesu li nestale milijarde kuna.
Na žalost Hrvatske, posljednji trenutak u kojem je ova nacija mogla spasiti svoj obraz u vezi Todorića bio je onaj kad su prije osam godina aktivisti bezuspješno pokušavali spriječiti nadležni državni pravni i represivni aparat da Todoriću dopusti Kulmerove dvore proglasiti hotelom. O kakvom je hotelu riječ, pratili smo godinama poslije, a opet čini se kao da se toga u aktualnom "Sumraku bogova" Agrokora nitko više ne sjeća.
Todorićeva blogerska obraćanja javnosti iz dana u dan sve su ogorčenija, sve emotivnija, a sve manje faktična, stekao bi se dojam kao da pati od mentalne slike kmetovske svjetine s vilama i bakljama koja mu je nahrupila pod prozore zamka u kojem je godinama stolovao kao hrvatski suveren, da bi pobjegao u posljednji tren.
U krivu je i u tom dijelu. Hrvatski radnik, umirovljenik ili socijalni slučaj svoju je bitku izgubio onog trena kad više nije imao vremena razmišljati o suverenitetu Todorićevog koncerna nauštrb suvereniteta Republike Hrvatske. Nije imao vremena jer bi riskirao gubitak vremena za tražiti si hranu da ne umre od gladi.
Prosječni građanin nema vremena niti sad i jedina je razlika je u tome što je svoje vrijeme potrošio i Todorić. Samo što se čini da se ne sjeća da je u svoje doba bježao i Ivo Sanader, također na vrhuncu svoje moći. I da sljedećih niz godina nije proveo u hotelu. Čak niti onom Kulmerovom.
