Na današnji dan, 20. prosinca 1987. godine, filipinske vode postale su poprište najsmrtonosnije mirnodopske pomorske katastrofe u povijesti. U tjesnacu Tablas, putnički trajekt MV Doña Paz, krcat ljudima koji su putovali kući za Božić, sudario se s naftnim tankerom MT Vector. U vatrenom paklu koji je uslijedio, život je izgubilo više od 4300 ljudi. Broj žrtava daleko je nadmašio onaj s Titanica, no priča o "azijskom Titanicu" desetljećima je ostala u sjeni.
Putovanje u smrt uoči Božića
MV Doña Paz isplovio je iz Taclobana na otoku Leyte prema glavnom gradu Manili. Iako je službeni kapacitet broda, izgrađenog u Japanu 1963. godine, bio 1518 putnika i 66 članova posade, u predblagdanskoj gužvi na njemu se natiskalo gotovo tri puta više ljudi. Prema kasnijim procjenama, na brodu je bilo više od četiri tisuće duša. Karte su se prodavale ilegalno, po nižoj cijeni, izravno na brodu, a ti putnici nikada nisu evidentirani na službenom manifestu. Svjedočanstva rijetkih preživjelih opisuju brod kao mravinjak; ljudi su spavali po hodnicima, na palubama i dijelili ležajeve predviđene za jednu osobu. Za mnoge je to bilo posljednje putovanje.
Atmosfera je, unatoč gužvi, bila vesela. Ljudi su se vraćali obiteljima za blagdane, no blagdansko raspoloženje prekinuto je oko 22:30 sati. Dok je većina putnika spavala, Doña Paz se u tjesnacu Tablas, u blizini otoka Marinduque, izravno sudarila s tankerom MT Vector, koji je prevozio više od milijun litara benzina i drugih naftnih derivata.
Sudar i vatreni pakao na moru
Snažan udarac probudio je putnike, a odmah zatim uslijedila je zaglušujuća eksplozija. Teret s tankera prosuo se po moru i trenutačno zapalio. More oko dva broda pretvorilo se u plamteću buktinju koja je munjevitom brzinom progutala i trajekt. Svjetla na Doñi Paz ugasila su se nekoliko minuta nakon sudara, a u potpunom mraku, ispunjenom dimom i vriskovima, nastao je kaos.
Preživjeli su opisivali scene potpunog užasa. Nije bilo nikakvih uputa od uspaničene posade, a prsluci za spašavanje, kako se kasnije otkrilo, bili su zaključani u ormarima. Stotine ljudi, zarobljeni između vatre na brodu i plamtećeg mora ispod, skakali su u očaju s palube. Nisu znali da skaču u novu smrtonosnu zamku - goruću naftu koja im je spaljivala kožu. Spasilačke operacije pokrenute su tek osam sati nakon sudara, kada je već bilo prekasno. Trajekt Doña Paz potonuo je za manje od dva sata, a Vector četiri sata kasnije, povlačeći sa sobom gotovo sve putnike i posadu na dno mora, na dubinu od oko 545 metara. Preživjelo je samo 26 osoba, 24 putnika s trajekta i dva člana posade s tankera.
Sramotan niz nemara i zakazivanja
Istraga koja je uslijedila otkrila je šokantan niz propusta koji su doveli do katastrofe. Utvrđeno je da je tanker MT Vector plovio bez važeće licence, nije imao kvalificiranog kapetana, a na mostu nije bilo promatrača. Brod je, zapravo, bio tehnički neispravan za plovidbu. Ništa bolja situacija nije bila ni na Doñi Paz. Prema svjedočenjima, u trenutku sudara na zapovjednom mostu bio je samo jedan mlađi pripravnik. Ostali časnici navodno su pili pivo i gledali televiziju, dok je kapetan u svojoj kabini gledao film na Betamaxu. Brod nije poslao SOS poziv, a pretpostavlja se da radio-uređaj nije ni radio.
Filipinski Vrhovni sud je 1999. godine konačnu odgovornost svalio na vlasnike tankera Vector. Međutim, tragedija je razotkrila duboko ukorijenjene probleme korupcije i nedostatka sigurnosne kulture u filipinskom pomorskom prometu. Kompanija Sulpicio Lines, vlasnik Doñe Paz, imala je povijest teških nesreća, uključujući potonuća brodova Doña Marilyn i Princess of the Orient, u kojima su također stradale stotine ljudi.
Olupine Doñe Paz i Vectora pronađene su tek u prosincu 2019. godine, gotovo jedna uz drugu. Danas leže na dnu tjesnaca Tablas kao tihi spomenik jednoj od najgorih pomorskih tragedija, ali i kao vječni podsjetnik na strašnu cijenu koju plaćaju obični ljudi zbog sustavnog nemara i pohlepe.
