Malena, ali važna knjiga, spakirana u luksuznu kožnu kutiju, Ustav Republike Hrvatske, privukao je našu pozornost nakon što je Zoran Milanović dao prisegu držeći ruku na njemu. S tom smo knjigom odlučili porazgovarati, odnosno postaviti joj tri pitanja...
Opet si u centru pažnje - a onda, pet godina hibernacije?
Svašta sam se nagledao i naslušao. Na meni su držali ruku i vjernici i ateisti i agnostici, jednako se zaklinjući u Boga, premda sumnjam da on to gleda s oduševljenjem. Jer kao što kaže Jakov: “Kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva”. Djela! Provesti me u život, a za naknadu na onom svijetu svi će već pravodobno doznati. Tako mi Bog pomogao.
Na koja djela mislite?
Frustriran sam i nekad se osjećam kao kauguma - svi me rastežu, pa ispljunu. Vidjet ćete da jamčim svima suđenje “u razumnom roku”, a pogledajte samo po medijima koliko je kod nas “razumni” rok. Svakome se jamči zdravlje u skladu sa zakonom, ali se nikome ne jamči normalna lista čekanja. Tako da ponekad imam dojam da u meni svi prvo traže - rupe.
Nezgodno, a dolaze teška vremena.
Dolaze, samo - kad su nama bila laka? Ipak, kod mene možete pročitati i da predsjednik Republike jamči usklađeno djelovanje tijela vlasti i da je vrhovni zapovjednik. On odlučuje o imenovanju i razrješenju časnika, u skladu sa zakonom. On objavljuje rat i sklapa mir. Bilo bi dobro da me katkad pročita i premijer, on je pravnik, razumjet će. Isto tako, trebao bi pročitati da predsjednik i premijer zajednički sudjeluju u kreiranju vanjske politike. Ne piše da o svemu odlučuje kancelar. Nisam siguran da ću u godinama koje dolaze baš imati miran san, rado bih da me uzimaju u ruke i bude, a da to ne bude samo još jedna noćna mora kakvih smo se, nažalost, nagledali.
