Prodaje se rodna kuća Ivice Todorića, čovjeka kojeg je cijela Hrvatska nekoć znala pod nadimkom Gazda. Bila je to priča o uspjehu. Svakoj je kravici znao ime, svakog bika ljubio među rogove, samo je nebo bilo granica. A sad...
Zato smo Gazdinoj kući odlučili postaviti tri pitanja.
Sjećate li se malog Ivice? Kod vas je prvi put kmečao, po vašem se dvoru igrao...
Sjećam se kad su mu upisivali datum rođenja. Ima ih dva. Tako da je od malih nogu vodio dvostruko knjigovodstvo. Kasnije je to lijepo razvio. Ivica je bio talentiran dječak. Kod Todorića se sve, takorekuć, generacijski ponavlja. Ivičin otac, hvala na pitanju još je dobro, napravio je šezdesetih godina isti sustav kakav je Ivica napravio devedesetih i dvijetisućitih. Iz toga je kombinata lansirana ona parola “svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje”. Otac je, nažalost, imao istu aferu kao sin. Ali je, hvala na pitanju, inače dobro.
Zašto su vas stavili na prodaju?
A čujte, prije se sve lako održavalo: platiš i peri-deri. To je veliko imanje, od 1655 m2, prema katastarskim podacima. Na mene i gospodarsku zgradu otpada 170 m2, dok dvorište zauzima 500 m2, a ostatak zemljišta koristi se kao oranica. Mene treba održavati, dvorište treba kositi, desetak puta godišnje, to traži trud, vrijeme, novac... Što ćete, i bogati plaču.
Koja je cijena?
Pa 120.000 eura, ali se o cijeni može pregovarati, to očito nije stavljao on jer bi inače bilo 199.999 eura. Prodaja ide direktno preko posrednika, obiteljskog prijatelja koji ima ključeve za razgledavanje kuće, a ne preko agencija za nekretnine. Nalazim se u Kloštar Ivaniću, lijepo izgledam, treba mi napraviti samo mali face lifting i novi će vlasnik stanovati u povijesti. Gazda je u svoje doba bio velik, ovi koji su ga naslijedili samo rasprodaju ono što je on skupljao. Šteta, bolje bi bilo da je njegovo carstvo naslijedio netko bolji, ali što ćemo, tako nam pao grah.
