Nakon Trumpove inauguracije dvije su knjige u SAD-u doživjele strelovit rast prodaje: Orwellova "1984", čija je prodaja doživjela porast od gotovo 10.000 posto, te roman "Sluškinjina priča" kanadske spisateljice Margaret Atwood. U oba slučaja radi se o mračnim distopijskim romanima. Dok o "1984" znamo gotovo sve, jer je ta knjiga poodavno prerasla književni geto i postala dio masovne kulture, o romanu Margaret Atwood ne zna se ni približno toliko.
"Sluškinjina priča" objavljena je 1985. godine, a na hrvatski je prevedena 1988., u nakladi zagrebačkog Nakladnog zavoda Globus, a najkraće rečeno, govori o podređenom položaju žena u autokratskom, odnosno teokratskom društvu, te je od početka uspoređivana s Orwellovim remek-djelom i isključivo sam je zbog toga svojedobno pročitao, jer je Atwoodova u to vrijeme bila nepoznato književno ime.
Moram priznati kako me knjiga tada prilično razočarala i da sam je u međuvremenu gotovo zaboravio. Najviše zbog nedostatka sjajno napisanih kvaziesejističkih dijelova kojih je Orwellov roman prepun i koji su jedna od njegovih glavnih karakteristika, te stoga što ženska prava tad ni približno nisu bila aktualna, barem u našim okvirima, kao što je to bilo propitivanje komunističkog totalitarizma, prije svega onog Staljinova. Međutim, novo čitanje bilo je potpuno drukčije iskustvo.
Margaret Atwood rođena je 1939. u Ottawi. Jedan od njenih glavnih književnih motiva je položaj žena u društvu. Iako je objavljivala poeziju, kratke priče, knjige za djecu, najpoznatija je po svojim romanima. Dobitnica je cijelog niza književnih nagrada i već dugo figurira kao ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu. U finalu Bookerove nagrade bila je pet puta, a nagradu je osvojila jedanput 2000. za roman "Slijepi ubojica".
Roman "Sluškinjina priča" bio je prvi njen roman koji se našao u užem izboru za Bookera, 1986. Središnja priča romana odvija se početkom 21. stoljeća na području današnjeg SAD-a, odnosno Gileadske Republike, gdje je vlast preuzela vojna hunta. Taj događaj "povijest" je zapamtila kao "Washingtonski masakr". Tom prilikom su urotnici upali u Kongres, ubili predsjednika SAD-a i kongresnike. Vojni puč je osmislila urotnička skupina Jakovljevi sinovi, koja je djelovala unutar vojske.
Urotnici su derogirali pravni poredak i uveli kastinski sustav koji se zasniva na krutom religijskom konzervativizmu. Žene su otpuštene s posla, oduzeti su im bankovni računi te su na taj način ostale bez bilo kakve mogućnosti izbora. Zabranjen je svaki oblik kontracepcije, a pobačaj se kažnjava smrtnom kaznom. Društveni status žena u izravnoj je vezi s materinstvom. Žene su Supruge, Sluškinje, Tetke, Etnosupruge ili Marte. Supruge su žene uglednih dužnosnika i uglavnom su neplodne.
One su zanemareni ukras, simbol ispražnjen od svakog sadržaja. Ta neplodnost je zapravo i dovela do uspostavljanja autokracije. Naime, zbog diverzija u nuklearnim centralama i onečišćenja tla, mnogo žena postalo je neplodno. Zbog toga svakom Zapovjedniku, odnosno moćnicima koji upravljaju zemljom, vlast dodjeljuje Sluškinju, koje se "novače" među ženama koje su se više puta udavale ili onima koje su živjele u izvanbračnim zajednicama, jer su drugi brak i izvanbračne veze proglašeni nezakonitima.
Sluškinje "preodgajaju" Tetke, jedna vrsta sadističkih odgojiteljica i čuvarica. Zadaća Sluškinja je rađati djecu Zapovjednicima uz pristanak njihovih Supruga, koje su obavezno nazočne pri "činu oplodnje", koji je lišen bilo kakvih emocija. Nakon porođaja, koji se odvija javno, dijete se oduzima majci i o njemu se brine Supruga. Neplodne Sluškinje postaju Marte, odnosno kućne pomoćnice.
Etnosupruge su supruge siromašnih muškaraca, odnosno najnižeg, prezrenog sloja društva. Kod muškaraca postoje četiri glavne kaste: Zapovjednici (vladajuća elita), Anđeli (vojnici koji se bore protiv ostataka religijskih skupina, katolika, baptista, kvekera), Čuvari (koji kontroliraju svaki segment života unutar Gileada), te Oči (pripadnici tajne službe). Kazne za neposluh su drastične.
Sluškinje svaki dan odlaze do Zida na koji se svakodnevno na mesarske kuke vješaju pogubljene osobe: katolici, baptisti, homoseksualci, liječnici koji su vršili pobačaje, silovatelji... Židovima se ostavlja mogućnost izbora, jer su oni Jakovljevi sinovi. Mogu se obratiti ili otići u Izrael, što je zapravo prevara, jer se brodovi s prognanicima potapaju na pučini. Homoseksualni odnos se naziva Spoloizdajom, a deformiranu novorođenčad, Nečeda, eutanaziraju.
Knjige i sve druge publikacije su zabranjene, a škole ne postoje. Stanovnicima Gileada ostavljena je još jedna mogućnost, koja je zamjena za smrtnu kaznu: prognanstvo u Kolonije. Radi se o radioaktivnim, kontaminiranim područjima, gdje kažnjenici do smrti vrše dekontaminaciju tla. Jedini spas je bijeg u Kanadu, dok je Velika Britanija jedini svjetionik u tome mračnom svijetu.
U pogovoru hrvatskom izdanju iz 1988., koji je napisala Slavenka Drakulić, spominje se jedan intervju Margaret Atwood u kojem je objašnjavala zašto je radnju smjestila u SAD a ne u Kanadu. Po njoj, za razliku od SAD-a, u Kanadi ne postoji nešto što bismo mogli nazvati revolucionarnim potencijalom. Kanada je prikazana kao samoživa zemlja koja vraća bjegunce iz Gileada, ne želeći se zamjerati moćnom susjedu.
"Sluškinjina priča" nije slučajno uspoređivana s Orwellovom "1984", najveća sličnost je prikaz jedne krajnje mračne budućnosti koja je u "Sluškinjinoj priči", čini mi se, sumornija nego kod Orwella. Postavlja se pitanje zbog čega je ovaj roman aktualiziran dolaskom Donalda Trumpa na vlast. U intervjuu koji je Atwood dala tijekom Međunarodnog sajma knjiga na Kubi izjavila je kako je prodaju njenog romana potaknula i reklama za najnoviju televizijsku adaptaciju te knjige, koja je emitirana u vrijeme SuperBowla.
Međutim, što je potaknulo televizijske producente na novu adaptaciju tog djela? "Kad je objavljena, tu su knjigu smatrali pretjerivanjem, no kad sam je pisala, pazila sam da u ljudska bića ne usadim ništa od onoga što već u jednom trenutku u prošlosti nisu učinili", izjavila je Margaret Atwood. "Sluškinjina priča" nadahnuta je njenim proučavanjem Amerike u 17. stoljeću i tadašnjeg puritanizma.
"Sad vidimo kako te vrijednosti opet bujaju", izjavila je povodom predizbornih najava Donalda Trumpa o ograničenju prava na pobačaj te njegove izjave kako bi žene trebale biti kažnjene ako naprave pobačaj. Drugi razlog je strah od autokracije. "Mi razmišljamo o napretku kao o ravnoj liniji koja uvijek ide prema gore. Ali nikad nije bilo tako, misliš da živiš u liberalnoj demokraciji, a onda – tras – nađeš se u Hitlerovoj Njemačkoj. To se može dogoditi jako brzo", izjavila je Margaret Atwood.
Ono što je ključno za dugovječnost distopijskih romana je unutarnja logika priča, pogotovo kad je riječ o genezi same distopije. Margaret Atwood to radi vrhunski. Gilead je nastao nakon što su velike sile potpisale primirje, da bi se mogle posvetiti sve češćim unutarnjim nemirima. Zbog drastično povećane neplodnosti djeca postaju privilegij rijetkih. Vladajući stoga grade sustav koji će taj privilegij osigurati isključivo njima, kao što je to danas slučaj s novcem otprilike.
Svi događaji u romanu imaju jasnu uzročno-posljedičnu vezu i čini mi se kako je upravo ovaj detalj najviše pridonio "novom čitanju" ovog izvrsno napisanog romana, koji je koncipiran iz dva dijela. Središnji, Sluškinjina priča, događa se početkom 21. stoljeća, a završni dio mnogo je kraći i riječ je o izlaganju na simpoziju antropologa o Gileadu koji se održava krajem 22. stoljeća, nakon propasti Gileadske Republike.
Sluškinjina priča je zapravo najvažniji "povijesni dokument" koji je sačuvan u obliku audiosnimke i koji antropolozima daje najviše informacija o tom periodu.
Postoji još jedan mogući razlog zbog kojeg je "Sluškinjina priča" nakon više od tri desetljeća ponovno u centru pažnje, zbog frapantne sličnosti distopijskoga Gileada i ISIL-ova kalifata: javna pogubljenja, izolacionizam, nepostojanje pravnog poretka, žene obespravljene i svedene na strojeve za rađanje, religijski konzervativizam, što je u vrijeme kad je knjiga objavljena bilo okarakterizirano kao pretjerivanje. Margaret Atwood kao da je bila desetljećima ispred svoga vremena.
S druge strane, pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima pokazala je kako u današnjem svijetu ništa više nije nemoguće, pa niti neka vrsta vjerske države na tlu SAD-a. Već i to da je ultrakonzervativni pokret u Hrvatskoj, s ikonama poput Judith Reisman, gotovo preslikan iz SAD-a, govori za sebe.
Osamdesetih, u vrijeme ruske vojne intervencije u Afganistanu, postojala je jedna duhovita krilatica koja je aludirala na ranije ruske intervencije u zemljama Istočnog bloka: "Danas u Afganistanu, sutra u vašem stanu". Fenomen "Sluškinjine priče" mogli bi opisati na sličan način: "Danas u Siriji, sutra u Kaliforniji".
