Arbitraža sa Slovenijom zadnja je u nizu svađa Hrvatske s Europom. Povijest hrvatskih sukoba s Europom seže do 1998. godine i poznatog incidenta između pripadnika HV-a i SFOR-a, krajem 1998. godine kod Martin Broda. Naime, kanadski vojnici SFOR-a razoružali su četiri hrvatska policajca, jer su bili na teritoriju BiH. Franjo Tuđman je pobjesnio na Kanađane, iako su bili u pravu, a prema nekim pričama, Kanađani su mu i ranije stali na žulj, još od Medačkog džepa i samo je čekao priliku da se s njima sukobi.
Tuđman je navodno, prema zapisima CIA-e, već naredio da se oklopnim vozilima napadnu snage SFOR-a u Martin Brodu, smatrajući da je taj mali bosanskohercegovački grad hrvatski. Rat je bio završen, Dayton potpisan. Ministar vanjskih poslova Mate Granić na svoju je ruku isposlovao povlačenje hrvatskih snaga.
U incident su se uključili strani ambasadori i NATO i nakon što hrvatski policajci nisu htjeli napustiti teritorij morali su se uključiti Kanađani, koji su u pripravnosti imali avione za slučaj da dođe do sukoba. Tuđman je bjesnio na Pantovčaku i tražio da se uđe u sukob sa SFOR-om, bez obzira na žrtve. Da je došlo do sukoba, hrvatski policajci bi vjeorojatno platili životom, ali srećom do toga nije došlo, iako je cijela međunarodna zajednica na čelu s Amerikancima bila odlučna stvar riješiti i na taj način. Mate Granić jedva je nagovorio Tuđmana na povlačenje, a ovaj je incident, koji je od početka bio osuđen na poraz hrvatske politike, ostao kao jedna od mrlja u Tuđmanovom dosjeu.
Hrvatska se poprilično izblamirala i u slučaju Lex Perković, još jednog bespotrebnog sukoba s Europskom unijom
U lipnju 2013. najavljena je mogućnost da će Njemačka dostaviti europski uhidbeni nalog za Josipa Perkovića, bivšeg djelatnika Službe državne sigurnosti i hrvatskih obavještajnih organa, SIS-a i HIS-a, kojeg se trereti za ubojstvo hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića koji je ubijen 1983. u Wolfratshausenu u Bavarskoj. Uz Perkovića, raspisani su uhidbeni nalozi i za još pet osoba za koje se sumnja da su bili Perkovićevi suradnici, a njemačko državno odvjetništvo raspisalo je nagradu za njih u vrijednosti od €12.000.
Predsjednik Vlade Zoran Milanović 13. lipnja dostavio je prijedlog izmjene ZoPSEU-a predsjedniku Sabora, kojim bi se spriječilo izručenje Perkovića. Hrvatska je već u lipnju imala oko 80 dostavljenih europskih uhidbenih naloga. Da bi se spriječilo njihovo povećavanje, Gordan Markotić, pomoćnik ministra pravosuđa je najavio izmjenu ZoPSEU-a tako da se uhidbeni nalozi ne mogu odnositi na kaznena djela počinjena prije 7. kolovoza 2002.
Zbog toga ograničenja u javnosti se ovaj zakon počeo nazivati Lex Perković. Međutim, Vladimir Šeks iz HDZ-a opovrgao je tvrdnju u Saboru da bi došlo do zagušenje uhidbenim nalozima te izjavio da Hrvatska mora postupati i kao druge 22 članice Europske unije koje nemaju ovo graničenje.
Dana 26. lipnja situaciju oko Lex Perković pogoršala je i vijest da je njemačka kancelarka Angela Merkel otkazala dolazak na proslavu ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Ovakav njezin postupak objašnjen je kao poruka službenom Zagrebu zbog ograničavanja Lex Perković.
Na kraju je Perković ipak izručen Njemačkoj. Josip Perković je uhićen u jutro 1. siječnja 2014 i istog dana mu je određen pritvor.
Ubrzo je 3. siječnja pušten na obranu sa slobode. Njegov odvjetnik Anto Nobilo je uložio žalbu pozivajući se na zastaru.
Županijski sud u Zagrebu je presudio da zastara i da može biti izručen. Uložena je žalba na Vrhovni sud, no vrhovni sud je tu presudu potvrdio.
Nakon što je Josip Perković zajedno sa bivšim šefom federalne UDBE Zdravkom Mustačem izručen SR Njemačkoj, u rujnu 2014. god. počinje njegovo suđenje, uz visoku pažnju njemačke i hrvatske javnosti.
Josip Perković i Zdravko Mustač 3. kolovoza 2016. su na sudu u Münchenu proglašeni krivima za pomaganje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine i osuđeni su na doživotne zatvorske kazne.
Zoran Milanović se s Angelom Merkel posvađao i zbog izbjeglica. Merkel je od bivšeg hrvatskog premijera tražila da Hrvatska mora prestati slati izbjeglice iz istočnih zemalja direktno u druge zemlje i da se treba držati europskog protokola i pokuša ih neko vrijeme zadržati na svom teritoriju. Milanović je to odbio.
"Hrvatska može primati tisuće ljudi i primat će ih, kao koridor. Organizirani smo, na užas naših političkih protivnika, njima je grozno što se to nije raspalo, ali moraju malo slati ljude na druge strane. Jer mi ne možemo i nećemo primati 20 000 ljudi u dva dana. Jer to Srbi i Mađari nisu primali u ovih godinu dana, to su bili puno manji brojevi ljudi. Ili veliki broj ljudi kroz veliko razdoblje", izjavio je tada Milanović, dok je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović direktno optužila njemačku kancelarku da je odgovorna za izbjegličku krizu.
Na kraju se i to sve raspalo, izbjeglice su lutale po poljima, zadržavale se i ostajale. tgreba istaknuti da je Hrvatska dobro vladala izbjegličkom krizom, ali uz niz svađa s europskim kolegama.
Bilo je tu još nekih manjih svađa oko korištenja naziva prošek, te je li teran hrvatski ili slovenski. Nakon dodatnih konzultacija s Talijanima smo dogovorili da možemo koristiti naziv prošek, a Slovencima nije bilo baš drago što je EU odlučila da i Hrvatska može koristiti teran.
Zadnja svađa u nizu bila je arbitraža oko Piranskog zaljeva, za kojeg znamo kako je završila.
