Top News
4881 prikaza

Tuđman na baterijama u sukobu s kalendarom

1/5
Marko Lukunić/PIXSELL
Samo predsjednik države Zoran Milanović zna što je, ali točno htio reći 28. svibnja ove godine, na svečanom obilježavanju 30. godišnjice formiranja Oružanih snaga na stadionu u Kranjčevićevoj

Hrvatska radio televizija je u nekoliko navrata, raznim povodima i uvijek zbog iste scene, odgađala emitiranje filma “Koja je ovo država” režisera Vinka Brešana. U njoj, toj sceni, skupina vremešnih muškaraca razočarana razlikom između nekadašnjih očekivanja i njima neugodne, razočaravajuće sadašnjosti, otvara Tuđmanovo mirogojsko počivalište i krade lijes. Život, to smo naučili, nerijetko obesmišljava fikciju. 
U stvarnosti je često i lako moguće ono što se u dramaturškoj konstrukciji doima gotovo pretjeranim, pa ne bi bilo nepametno da Uskok, policija, SOA, netko kome je to u opisu posla, provjeri onu grobnicu na Mirogoju. Da po mraku, čisto tajnosti radi, pomakne ploču i vidi jesu li sve kosti na broju. A ako nisu, ispita prvoosumnjičenog za njihovo gutanje - aktualnog predsjednika Republike Zorana Milanovića.  

Franjo Tuđman | Author: Patrik Macek (PIXSELL) Patrik Macek (PIXSELL)

Krajem svibnja 1991. Franjo Tuđman je na stadionu u Kranjčevićevoj postrojio vojsku u začetku i policiju koja se još nije tako zvala te objavio formiranje Hrvatskih oružanih snaga. Trebalo je tad biti baš optimist pa povjerovati da će oni karikaturalni crveni mundiri, milicionari u jugoslavenskim odorama i prvi gardisti opremljeni automatskim puškama i osigurani helikopterom pored kojeg svaki ovovremeni dron izgleda kao borbeni avion, četiri godine i malo mjeseci kasnije ostvariti vojnu pobjedu, osloboditi okupirana područja i još izgledati kao moderna, ozbiljna vojska. Kako znamo, upravo je tako bilo. 
No onog davnog proljeća budući pobjednici se ni Tuđmana nisu dojmili. Njegov govor, koji će kao svaki kasniji, računajući i javljanje Ankici na telefon, biti proglašen povijesnim, bio je zapravo mlak, začinjen s nešto fraza o sjajnoj prošlosti i blistavoj budućnosti, plus žlica uobičajenog nacionalizma i malo, samo malo domoljubne patetike koju je, inače, prvi predsjednik dilao na veliko i svakom zgodom.

 | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

Punih tri desetljeća kasnije na istom su se mjestu okupili nekadašnji pioniri Hrvatske vojske i policije, da uz ugledne uzvanike, TV prijenos i vjetar na kojem vijore zastave, obilježe Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske, dakle dan vojske koja je rat dobila, modernizirala se, profesionalizirala i postala dijelom NATO-a te kojoj se, kroz usta Zorana Milanovića, javio osobno Franjo Tuđman, samo što, zahvaljujući provodniku, nije gutao vokale i krivo akcentirao neke riječi. 
Publici se, bilo kojoj, ne mora nužno govoriti ono što želi čuti, ali joj se ne može, nema potrebe, ni govoriti ono što je se ne tiče. Drukčije rečeno, ne govori se o električnim automobilima na kongresima medicinskih sestara niti se na skupovima informatičara zaneseno priča o transplantaciji bubrega. Govori se osmišljavaju i pišu - kasnije se uče napamet - namjenski, za ciljanu grupu i jasnim povodom, sa sadržajem koji slušatelje zanima i, naravno, ima svoj kontekst. 

Franjo Tuđman | Author: Siniša Hančić/Pixsell/History Siniša Hančić/Pixsell/History

Samo Zoran Milanović zna što je, ali točno, htio reći 28. svibnja ove godine, na svečanom obilježavanju 30. godišnjice formiranja Oružanih snaga, u programu čiji su organizatori najviše brinuli o tome hoće li se predsjednik i premijer potući u direktnom prijenosu. Što god da jest, uspio je tek u jednom: zvučao je kao Franjo Tuđman na baterije, kao političar u sukobu s kalendarom, nezadovoljan davnom prošlošću koju, eto, treba malo popeglati kad se već pružila prilika. 
Najveći uspjeh Miloševićevih ratnih propagandista bilo je prihvaćanje ustaškog znamenja i rječnika na kraju prošlog stoljeća, dok su Tuđmanovi govori predstavljali, sve i jedan, poraze ovdašnje kontrapropagande. Obrana mlade demokracije od ostataka posljednje boljševičke armije u Europi nakon svakog njegova ataka na mikrofon najteže se mogla doživljavati kao upravo to, dakle obrana prava na slobodu i neovisnost od oružane sile koja je jednu državu (kao) čuvala tako što je njene gradove pretvarala u prah i pepeo, a njihove građane masovno likvidirala gdje je i kako stigla. 

 | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

Ponovimo: četiri godine i malo mjeseci je trebalo da od one šake hrabrih i dovoljno ludih da puškicama krenu na tenkove nastane respektabilna, pobjednička vojska, jedina koja je u jugoslavenskim ratovima ostvarila pobjedu i postigla sve svoje, javno deklarirane ciljeve. Ni 30, međutim, nije bilo dovoljno da im se na prigodnoj svečanosti u 21. stoljeću obrati predsjednik koji u tom stoljeću živi duhom, a ne samo tijelom i smartphoneom. Kao što su Blairovi laburisti predstavljali trijumf politike Margareth Thatcher, tako socijaldemokratski tuđmanist na Pantovčaku simbolizira uspjeh HDZ-ova svođenja Hrvatske na vrijeme od pojave te stranke pa do, evo, sad. Ulogu čuvara (kontra)revolucije pod vodstvom Franje Tuđmana, Zoran Milanović ne igra nevoljko, podilazeći biračima i niskim strastima svojih oponenata, sasvim suprotno. Ako je u nečemu iskren, onda je to upravo u pozicioniranju sebe kao baštinika tuđmanizma sa svime što ga već čini: od mitomanije i nekakvih tisućljetnih snova pa sve do povijesnog revizionizma i kačenja odlikovanja na prsa neslužbenog distributera akumulatorske kiseline za srpsko tržište u Slavoniji Branimira Glavaša. 
Svašta je, dakle, na isteku svibnja Milanović rekao veteranima, prepričavajući im događaje od srednjeg vijeka pa do minulih ratova, fokusirajući se, ni s čim izazvan, ne vezu grijeha predaka i sadašnjih “hrvatskih ljudi”, ali se u obljetničkom žaru - poput Tuđmana zanesen teoretiziranjem o Hrvatima u krivim vojskama živahne prošlosti - nije potrudio objasniti na što misli, na grijehe onih koji su puštali tuđu krv i s kojima suvremena Hrvatska i njezina vojska imaju veze koliko i Aleksandar Vučić s Kočom Popovićem ili onih koji su na Sutjesci gubili svoju.